Danas se sve više govori o mentalnom zdravlju i to je važno. Ljudi više ne žele šutjeti o tjeskobi, depresiji, paničnim napadima, unutarnjoj praznini, osjećaju izgubljenosti.
I razgovor doista može biti oslobađajući. Čovjeku ponekad treba samo netko tko će ga saslušati bez osuđivanja. Mnogi prvi put osjete olakšanje kada izgovore naglas ono što mjesecima nose u sebi. Ali postoji i druga strana o kojoj se puno manje govori.
Tjeskobu odbaciti a ne analizirati
Kada čovjek neprestano analizira svoju tjeskobu, stalno govori o njoj, traži simptome i svakodnevno se vrti oko vlastite patnje, tada se može dogoditi da upravo to počne hraniti problem.
Mozak funkcionira na način da ono čemu stalno dajemo pažnju postaje još prisutnije.
Ako čovjek od jutra do večeri: prati svoje misli, osluškuje tijelo, analizira svaki osjećaj, čita forume, istražuje simptome, neprestano priča o svojoj boli, tjeskoba polako može postati centar identiteta.
Tada više ne postoji život, spontanost, trenutak, radost, nego samo stalno promatranje vlastite patnje. Mnogi psiholozi upozoravaju da postoji razlika između zdravog razgovora i suočavanja i neprestanog emocionalnog “prežvakavanja”.
Jer čovjek može nesvjesno upasti u krug u kojem svaki razgovor, svaka misao i svaki dan završavaju na istoj boli.
Život potpuno podređen tjeskobi
I tada problem više nije samo tjeskoba nego život potpuno podređen tjeskobi.
Posebno danas, kada društvene mreže i internet stvaraju beskonačan prostor za uspoređivanje simptoma, traženje potvrde, dijagnoza i stalno vraćanje fokusa na vlastito stanje.
Neki ljudi godinama ostanu zarobljeni između:
“Kako se osjećam?”
“Jesam li bolje?”
“Što ako nije depresija nego nešto gore?”
A upravo taj konstantni unutarnji nadzor dodatno iscrpljuje mozak.
To ne znači da treba potiskivati emocije ili glumiti da je sve dobro. Ali oporavak često počinje onda kada čovjek polako prestane cijeli identitet graditi oko svoje boli. Jer niste vi stvorili tjeskobu na zemlji pa je nečete ni riješiti, ali ono što sigurno možete je svoju tjeskobu odbaciti i kad mislite da ne možete. Prestanite se sukobljavati sa njom.
Psiholozi često naglašavaju da mozak treba i distrakciju, kretanje, kontakte, male obveze, rutinu, smisao,trenutke bez analiziranja sebe.
Jer čovjek ne može ozdraviti ako 24 sata dnevno promatra vlastitu ranu. Ponekad upravo stalno kopanje po sebi produbljuje osjećaj bespomoćnosti.
Zato je važno pronaći ravnotežu govoriti kada treba, tražiti pomoć, ne potiskivati emocije, ali i ne dopustiti da tjeskoba postane jedina tema života.
Čovjek je mnogo više od svoje dijagnoze, svojih strahova i svojih teških dana. I možda jedan od najvažnijih koraka nije samo pričati o boli nego polako ponovno učiti živjeti unatoč njoj.
Toni Eterović
