Prometne nesreće i dalje su jedan od najvećih javnozdravstvenih i sigurnosnih problema u Hrvatskoj. Svake godine na hrvatskim cestama pogine između 250 i 300 ljudi, a među njima posebno se ističe skupina motociklista i vozača mopeda.
Iako motociklisti čine relativno mali udio ukupnog broja sudionika u prometu, posljedice njihovih nesreća često su najteže. Zbog izloženosti tijela i nedostatka zaštitne konstrukcije kakvu imaju automobili, sudari pri većim brzinama često završavaju smrtnim ishodom ili teškim invaliditetom.
Posljednjih godina motociklisti čine približno trećinu svih poginulih osoba u prometu u Hrvatskoj, što je zabrinjavajući podatak za stručnjake koji se bave sigurnošću cestovnog prometa.
Zašto su motociklisti među najugroženijim sudionicima prometa?
Stručnjaci upozoravaju da je kombinacija brzine, ograničene zaštite i ljudskih pogrešaka često kobna. Kod motocikala ne postoji zaštitni okvir vozila, zračni jastuci su rijetkost, a svaki kontakt s drugim vozilom, stupom, zaštitnom ogradom ili kolnikom može imati katastrofalne posljedice.
Dodatni problem predstavljaju ljetni mjeseci kada se broj motocikala na cestama višestruko povećava. Upravo tada bilježi se i najveći broj teških nesreća.
Policijske statistike godinama pokazuju kako su među najčešćim uzrocima smrtnih stradavanja neprilagođena brzina, pretjecanje na nedopuštenim mjestima, gubitak kontrole nad vozilom te precjenjivanje vlastitih vozačkih sposobnosti.
Što se događa nakon tragedije?
Nakon svake teške prometne nesreće liječnici ulažu maksimalne napore kako bi spasili unesrećenu osobu. Cilj medicinskog osoblja uvijek je spašavanje života, bez obzira na okolnosti nesreće.
Međutim, u dijelu slučajeva ozljede mozga budu toliko teške da nastupi moždana smrt. Tada se, prema strogo definiranim medicinskim i zakonskim pravilima, može otvoriti pitanje darivanja organa.
U javnosti se povremeno pojavljuju neprimjerene šale i stereotipi da transplantacijski centri „čekaju“ poginule motocikliste. Svaka transplantacija počinje tragedijom jedne obitelji i gubitkom ljudskog života.
Koliko su poginule osobe korisne za transplantaciju?
Ne može svaki poginuli sudionik prometa postati donor organa.
Da bi organi bili prikladni za transplantaciju, potrebno je zadovoljiti niz medicinskih uvjeta. Potencijalni donor mora imati očuvanu funkciju organa, a uzrok smrti i zdravstveno stanje moraju omogućavati sigurno presađivanje.
No kada se ispune svi uvjeti, jedan donor može spasiti ili značajno poboljšati živote više ljudi. Srce, pluća, jetra, bubrezi, gušterača i određena tkiva mogu pomoći većem broju pacijenata koji čekaju transplantaciju.
U teoriji jedan donor može pomoći i više od deset osoba kroz presađivanje organa i tkiva, premda se stvarni broj razlikuje od slučaja do slučaja.
Motociklisti među potencijalnim donorima
Budući da su mnogi stradali motociklisti mlađe ili srednje životne dobi, njihovi organi ponekad mogu biti prikladni za transplantaciju.
To ipak ne znači da svaki poginuli motociklist postaje donor. Mnogi preminu na mjestu nesreće, neki imaju ozljede koje onemogućuju darivanje, a u drugim slučajevima medicinski kriteriji nisu zadovoljeni.
Stoga bi bilo pogrešno promatrati prometne tragedije kroz prizmu transplantacija. Primarna činjenica ostaje da se radi o izgubljenim ljudskim životima koji su često mogli biti sačuvani većim oprezom i odgovornijim ponašanjem u prometu.
Najveća vrijednost je spriječena nesreća
Iako transplantacijska medicina spašava brojne živote, nijedan uspješno presađeni organ ne može nadoknaditi izgubljeni život na cesti.
Najveći uspjeh društva nije povećanje broja donora nakon prometnih nesreća, nego smanjenje broja nesreća, poginulih i teško ozlijeđenih osoba.
Svaki motociklist koji sigurno stigne kući, svaka izbjegnuta prometna nesreća i svaki spašeni život predstavljaju najveću pobjedu prometne sigurnosti i zdravstvenog sustava.
