Je li zdravstvo u svjetskom globalu podređeno bogatima, jer siromašni ni ne znaju koje sve terapije imaju, kao ni lijekove? Ovo pitanje nije provokacija – ono je dijagnoza. U suvremenom svijetu zdravstvo se formalno predstavlja kao univerzalno pravo, ali se u praksi sve češće ponaša kao luksuzna usluga.
Nepravda počinje kad netko ni ne zna da terapija postoji
Nepravda ne počinje tek onda kada netko ne može platiti terapiju. Ona počinje puno ranije – u trenutku kada netko ni ne zna da terapija postoji. Znanje o lijekovima, kliničkim studijama, inovativnim zahvatima i biološkim terapijama danas cirkulira unutar zatvorenog kruga: bogatijih zemalja, privatnih klinika, farmaceutskih kongresa i medija koji se obraćaju povlaštenoj publici.
Siromašni pacijent često ne gubi bitku jer je bolest jača, nego jer informacija do njega nikada nije stigla.
Ispadamo smiješni kada iznosimo rezultate jer ispada da su farmacija i inovativne najavljene operacije u svijetu namijenjene samo bogatima. Upravo ovdje nastaje duboki društveni cinizam. Znanstvenici objavljuju uspjehe, mediji prenose „revolucionarne terapije“, a građani u komentarima reagiraju ismijavanjem. Ne zato što ne vjeruju znanosti, nego zato što znaju da im ona nije dostupna.
Kad netko kaže: „To je samo za bogate“, to nije zavist – to je iskustvo
Iskustvo pacijenata koji godinama čekaju osnovne dijagnostičke pretrage dok istovremeno čitaju o robotskim operacijama, genskoj terapiji i personaliziranoj medicini. I Ozempic i brojne složene operacije koštaju veliki novac. Ozempic je simbol, ne samo lijek. Simbol sustava u kojem se terapija pretvara u statusni znak. Dok jedni reguliraju zdravlje uz podršku privatnih klinika, drugi gube vrijeme, snagu i dostojanstvo čekajući na osnovnu zdravstvenu skrb.
Slično je i sa složenim operacijama: one postoje, medicinski su moguće, ali su financijski i administrativno nedostupne većini svjetske populacije. Tehnologija je napredovala brže od solidarnosti. Građani na svaki članak tvrde: to je za bogate i ismijavaju kliničke uspjehe koje najave znanstvenici. Ovo ismijavanje nije neprijateljstvo prema znanosti. To je obrambeni mehanizam ljudi koji se osjećaju isključenima iz budućnosti. Kada budućnost medicine izgleda kao katalog luksuza, normalno je da izaziva otpor, gorčinu i podsmijeh.
Znanost koja ne dolazi do ljudi prestaje biti emancipatorska sila i postaje još jedan podsjetnik na društvenu nejednakost.
Nepravda u zdravstvu nije slučajna greška sustava, ona je ugrađena u model u kojem: farmaceutske kompanije diktiraju cijene, inovacije prvo dolaze onima koji mogu platiti, javni sustavi kasne godinama a informacija nije jednako dostupna svima. Promjena je moguća samo ako se: zdravstvena informacija demokratizira – jasno, javno i besplatno, javne politike prestanu opravdavati nejednakost tržištem, klinički uspjesi komuniciraju s društvenim kontekstom, a ne izolirano– zdravlje ponovno definira kao pravo, a ne kao investicija.
Globalno zdravstvo danas funkcionira kao svijet s dvije brzine. Jedni žive u budućnosti medicine, drugi u njenoj prošlosti. Ako znanstveni uspjesi ostanu rezervirani za manjinu, tada problem nije u siromašnima koji ih ismijavaju problem je u sustavu koji im ne dopušta da u njima sudjeluju. Znanost bez dostupnosti nije napredak. Medicina bez pravednosti nije humanost.
Pripremio Toni Eterović
