Golda Meir je bila povijesna državnica Izraela. Njeni korijeni su iz Sovjetskog saveza tj. carske Rusije a kao djete je proživljavala sa obitelji svakonoćna razbijanja prozora i iživljavanja. Ona je kao cionista ostavila vječni pečat na državu Izrael. Rukovodila je osvetom “Božji gnjev Munchen” hvatanje po svijetu terorista na Olimpijskim igrama i tražila da svaki javni neprijatelj se upisuje u crnu knjigu Izraela.
Rimljani su nam dali ime Palestina pa Osmanlije. Palestina nije država. Sve zemlje su slobodu platile skupo pa i mi. To je naše pitanje.
“Želimo izbjeći ali je nemoguće. Želimo suživot ali je nemoguć pritisak. Metak od djeteta također ubija. Reći da uživamo ubijati je strašno jer niti jedan zdrav i ne zdrav čovjek ne želi krv nego dijalog. Uvijek smo ga imali sa Palestincima. Prisiljavaju nas da se borimo njihovim oružjem a to je prljavo oružje. Djecu upotrebljavaju. Svatko je slomljen kada to vidi da djeca se zaklinju na osvete i vječni rat.”
Vječno pitanje Palestinske zemlje ona tumači na sljedeći način: “Rimljani su prije gotovo 2.000 godina ovu zemlju nazvali “Palestina”, nakon što su srušili židovsku pobunu, kao pokušaj brisanja židovskog identiteta i prizivanja sjećanja na davno poražene Filistejce. Stoljećima su regijom vladali Osmanlije, a kasnije i Britanci. Ovdje nikada nije postojala neovisna arapska država koja se zove Palestina.”
Nikada Palestinci nisu živjeli u zemlji Palestina nego Arapi i Židovi tvrdi Golda.
Hoće li nas mrziti ne zanima nas. Stoljećima su nas progonili, pljačkali i ubijali. Židov neće pokleknuti pred svijetom! Svima smo dali da nas opljačkaju.
Golda Meir bila je jedna od najvažnijih političkih figura 20. stoljeća i četvrta premijerka Izraela. Njezin životni put, od siromašnog djetinjstva u Istočnoj Europi do vrha svjetske politike, obilježen je iskustvima koja su duboko utjecala na njezin karakter i političke stavove.
Rođena 1898. u Kijev, tada dijelu Ruskog Carstva, odrasla je u nesigurnom i često neprijateljskom okruženju za Židove. Jedno od najdubljih sjećanja iz njezina djetinjstva bilo je strah od pogroma nasilnih napada na židovske zajednice. U tim trenucima, kako je kasnije opisivala, obitelji su se skrivale u kućama dok su rulje prolazile ulicama. Prozori su se razbijali, vrata lomila, a osjećaj sigurnosti gotovo nije postojao.
Privatno je proživjela Sovjetsku mržnju prema Židovima.
Njezin otac je, prema njenim sjećanjima, čak zakucavao daske na prozore kako bi zaštitio obitelj od mogućih napada. Ta rana iskustva ostavila su snažan trag. Za mladu Goldu, svijet je od početka bio mjesto u kojem opstanak nije bio zajamčen, a sigurnost nešto što se mora izboriti, a ne očekivati.
Obitelj se kasnije preselila u Sjedinjene Američke Države, gdje je prvi put osjetila relativnu stabilnost i slobodu. No ideja o židovskoj državi postala je središnji dio njezina identiteta. Kao mlada žena odlazi u tadašnju Palestinu i uključuje se u cionistički pokret, sudjelujući u izgradnji temelja buduće države.
Nakon osnutka Izraela 1948. godine, Meir brzo postaje jedna od ključnih političkih figura. Obnašala je niz važnih funkcija, uključujući ministricu vanjskih poslova, a 1969. postaje premijerka. Njezino vodstvo obilježeno je odlučnošću, ali i teškim izazovima, posebno tijekom Jomkipurskog rata.
Znala je izjaviti prijateljima cinično: Rusija sve što može izvoziti je jad i bijedu, Dostojevskog
Njezini stavovi prema Rusiji i kasnije Sovjetskom Savezu često su bili oštri. JavNo ti stavovi nisu nastali iz ideološke praznine, već iz osobnog iskustva. Djetinjstvo u siromaštvu, stalna prijetnja nasilja i ograničenja s kojima su se suočavali Židovi oblikovali su njezinu percepciju tog prostora.
Kasnije je dodatno kritizirala sovjetski sustav zbog ograničavanja vjerskih sloboda i zabrane emigracije Židova u Izrael. Poznata po izravnom i ponekad grubom govoru, Golda Meir nije ublažavala svoje riječi. Njezine izjave o Rusima i životu u Ruskom Carstvu treba razumjeti kroz prizmu osobnih trauma i političkog konteksta Hladnog rata, a ne kao jednostavne ili doslovne ocjene čitavog naroda.
Ostaje zapamćena kao snažna, kontroverzna i izuzetno utjecajna liderica. Njezin život svjedoči o tome kako iskustva iz djetinjstva poput straha, siromaštva i razbijenih prozora mogu oblikovati politička uvjerenja i odluke koje kasnije utječu na sudbinu cijelih država.
