Nürnberg je jedno od rijetkih mjesta u povijesti gdje se zakon okrenuo protiv onih koji su ga zloupotrijebili. U istom gradu u kojem su doneseni rasni zakoni, sudilo se ljudima koji su ih napisali i proveli. Ta simbolika nije slučajna – to je bio pokušaj svijeta da pokaže da ni ideologija, ni država, ni “zakon” ne mogu biti iznad čovječnosti.
Židovom se smatra svatko tko ima do petog koljena po ocu ili majci židovske krvi.
Nürnberški zakoni (njemački: Nürnberger Gesetze) koji su doneseni i stupili na snagu 1935. godine u nacističkoj Njemačkoj. U njima se institucionalizira progon Židova, Roma, invalida, mentalno bolesnih i drugih tzv. nearijaca na rasnoj osnovi. Tim je zakonima Židovima zabranjeno sklapanje brakova kao i spolni odnosi s Arijcima. Židovom se smatra svatko tko ima do petog koljena po ocu ili majci židovske krvi.
Na Nürnberškom procesu postojala je stvarna dilema: treba li nacističke vođe odmah objesiti ili ih suočiti s vlastitim djelima. Američki tužitelj zaključio je da bi brzo vješanje od njih napravilo mučenike. Suđenje, naprotiv, oduzima mit i ostavlja golu istinu. Cilj nije bila osveta, nego dokaz – pred cijelim svijetom.
Američki tužitelj zaključio je da bi brzo vješanje od njih napravilo mučenike.
U središtu tog procesa stajao je Hermann Göring: inteligentan, karizmatičan, samouvjeren. Psihijatar Douglas Kelley, zadužen da procijeni mentalno stanje optuženih, ušao je profesionalno, hladno, znanstveno. No upravo tu počinje najopasniji dio priče. Profesionalna distanca polako prerasta u ljudsku bliskost. Hermann Göring ne izgleda kao čudovište. Ima odgovor na sve. Djeluje uvjerljivo. Čak i razumno.
Strah tužitelja nije bio da Göring nije kriv, nego da je previše uvjerljiv. Kelley upozorava: njegova obrana će djelovati pobjednički jer on vjeruje u ono što govori. I doista – zlo koje vjeruje u sebe ne viče, ne pjeni se, nego govori smireno. Sve se lomi kad se na sudu prikazuju snimke logora. Njemački civili, invalidi, Židovi – ljudi pretvoreni u 20 kg težine i pepeo. Tada profesionalnost više nije moguća. Psihijatar puca, vrijeđa Göringa, optužuje ga za laž, za znanje, za sudjelovanje. Neutralnost nestaje pred činjenicama.
A ključno pitanje nije pravno, nego moralno: biste li, znajući sve ovo, opet stali uz Hitlera?
Na kraju, američki tužitelj nije slomio njegov ego. To čini britanski tužitelj jednostavnom, nemilosrdnom logikom: ako si bio drugi čovjek Reicha, nisi mogao ne znati. A ključno pitanje nije pravno, nego moralno: biste li, znajući sve ovo, opet stali uz Hitlera? Göring odgovara da bi. Tim odgovorom sam sebi potpisuje smrtnu presudu. Osuđen je na vješanje, ali si oduzima život cijanidom. Posljednji čin kontrole. Odbijanje poniženja. Nema kajanja.
No prava tragedija dolazi kasnije. Psihijatar Kelley zaključuje da Hitler nije bio iznimka. Da takvi umovi postoje svugdje. Da ideje ne žive u bolesnim glavama, nego u društvima koja su spremna slušati. Ta poruka nije bila dobrodošla. Njegova knjiga propada, on tone u alkohol i na kraju umire odbačen od Američkih građana kojima je htio prenjeti važnu istinu.
Problem nikad nije bio u jednom čovjeku, nego u broju onih koji su spremni stati iza njega.
Strašno je bačen u očaj jer je označen državnim neprijateljom koji tvrdi da i u Americi “spavaju” Hitleri a upravo Kelley je pomogao tužitelju razori pitanjima Göringa, te ga sud i cijeli svijet osudi. Nažalost Kelley je isto počinio suicid cijanidom kada nije uspio. Nije mogao prihvatiti da ga američko društvo osuđuje za stavove – koji se u današnje vrijeme pokazuju istinitima.
Danas znamo da Nürnberg nije izliječio svijet. On ga je upozorio. A upozorenje je zanemareno. Ne vlada jedan Hitler – vlada obrazac. Dehumanizacija, strah, poslušnost, zakoni bez savjesti. Problem nikad nije bio u jednom čovjeku, nego u broju onih koji su spremni stati iza njega. Nürnberg nas nije pitao jesmo li sposobni stvoriti zlo. To je oduvijek bilo jasno.
Pripremio Toni Eterović, fotto: Screnscoot
