U vrijeme turističke sezone maske padaju. Ono što ostaje jest gola istina: Split više nije grad za život, nego tržište bez savjesti. Grad u kojem čovjek vrijedi manje od noćenja, a dom manje od dobre sezone.Društvo se podijelilo na dvije strane. Jedni traže krov nad glavom, drugi traže maksimalnu zaradu.
Podstanari se primaju privremeno, do prvog ljeta, a potom izbacuju kao potrošna roba. Stanovanje je postalo sezonska usluga, a sigurnost života luksuz za rijetke. Na društvenim mrežama svakodnevno gledamo isti rat: jedni objavljuju stanove po cijenama koje vrijeđaju zdrav razum, drugi očajavaju, psuju i proklinju jer nemaju kamo.
To više nije rasprava, to je klasni sukob. Sraz bogatih i siromašnih u kojem empatija ne postoji, a ljudskost se ismijava. Najlicemjernije je što se sve to opravdava “radom”, “snalažljivošću” i “tržištem”. Isti oni koji se pozivaju na vjeru, Boga i domovinu bez imalo srama izbacuju obitelji, deru radnike i varaju državu.
Krade se gdje se stigne: porez, zakon, obraz, sve je prihvatljivo ako donosi profit, pa i Boga pokrasti. Pohlepa je postala društvena norma. Tko pita za čovjeka, proglašava se budalom. Tko se buni, nek se seli. Tko nema, nek šuti. To je poruka grada koji se odrekao vlastitih ljudi i predao ih tržištu bez ikakvih pravila.
Ovo više nije problem turizma. Ovo je moralni slom. Grad bez stanovnika, bez mladih, bez radnika, bez obitelji to je kulisa, ne zajednica. Beton s ključevima, ali bez duše. I ne, ovo se neće riješiti samo od sebe. Dokle god šutimo, sudjelujemo. Dokle god opravdavamo pohlepu, postajemo dio problema.
A kad posljednji stanovnik ode, više neće biti važno koliko je apartmana ostalo jer neće imati tko živjeti grad.
Grad koji proda svoje ljude, na kraju ostane prazan. I to neće biti tuđa krivnja.
Pripremio Toni Eterović
