Zdravka Krstulović je legenda splitskog i jugo glumišta. Nažalost postala je još jedna meta vandala grafita koji se pozivaju na nk Hajduk. Pa evo danas brojni ljudi sljede Hajduk i Torcidu, ali nisu huligani i izgubljene duše u hijerarhiji. Ovo čemu svjedočimo je vandalizam u nizu u kojem je podbacio vrh splitske policije i odjela kos.
Dosta je više ove laži da je riječ o “navijačkoj strasti”. Dosta je romantiziranja nasilja. Dosta je šutnje. Ovo što gledamo po gradovima nisu navijači. To su ljudi izgubljenog identiteta, organizirani u hijerarhije nasilja, koji su zauzeli ulice jer im je netko to dopustio. I to nije metafora. To je stvarnost. To nije kaos. To je hijerarhija.
Najveća laž je da je ovo nepredvidivo. Nije. Navijačke skupine imaju jasnu unutarnju strukturu: vođe koji zapovijedaju, posrednike koji prenose naredbe, izvršitelje koji tuku i one na dnu koji šute jer se boje. Psihijatrija to naziva potpunim gubitkom osobnog identiteta i zamjenom hijerarhijskom poslušnošću.
Ti ljudi ne djeluju iz impulsa. Oni izvršavaju zadatke.
Psihijatri poput dr. Stevea Reichera jasno upozoravaju: kada osoba nema vlastiti identitet, ona ga preuzima od grupe. I tada: vođa postaje savjest parola postaje misao nasilje postaje jezik. To nije snaga. To je psihološka praznina ispunjena agresijom.
Zidovi puni mržnje nisu navijaštvo – oni su prijetnja. Grafiti mržnje nisu “emocije”. To su poruke dominacije i zastrašivanja. Svaki zid koji ostane išaran poručuje građanima: “Ovdje niste sigurni.” I svaka institucija koja to tolerira sudjeluje u normalizaciji straha.
Premlaćivanja nisu incidenti. Ona su sustav. Dogovoreni obračuni, zasjede, “čekanja” – to nije slučajno. To je organizirano nasilje. Psihijatrija je jasna: nasilje ovdje ima funkciju: učvršćuje hijerarhiju, briše osobnu odgovornost, stvara privid moći. I dok se o tome govori kao o “sukobima navijača”, pravi problem se skriva.
I sada – policiji. Ali i policajcima. Ovdje treba biti pošten. Ovo nije napad na policiju kao profesiju. Ovo je kritika šutnje sustava. Jer unutar policije postoje ljudi koji: znaju tko su vođe, znaju kako hijerarhija funkcionira
znaju da se nasilje može spriječiti, a ne samo sanirati
Ovim ljudima treba reći jasno: imate pravo biti profesionalci, imate pravo provoditi zakon, imate pravo suprotstaviti se nasilju. Profesionalnost nije šutnja.
Profesionalnost nije okretanje glave. Profesionalnost nije čekanje da “prođe utakmica”.
Profesionalnost je djelovanje prije nego netko završi u bolnici.
Ovo je poziv savjesti unutar uniforme.
Ako ste policajac koji:
ne želi da mu se grad pretvori u teritorij bandi
ne želi da mu se zakon selektivno provodi
ne želi da mu se šutnja prodaje kao “procedura”
onda znajte: niste problem – vi ste rješenje.
Hijerarhije nasilja se ne ruše masom. One se ruše precizno, zakonito i odlučno.
Tko se kome treba pokoravati? Odgovor mora biti jasan:
Građani se ne pokoravaju navijačima. Policija se ne pokorava bandama. Država se ne povlači pred nasiljem.
Svaki put kad se to dogodi – to nije mir.To je kapitulacija.
Navijač i huligan nije ista stvar.
Ovo su navijači izgubljenog identiteta, vođeni hijerarhijom, a ne sportom. Njihova snaga dolazi iz institucionalne slabosti, ne iz naroda. A policija – kao institucija i kao pojedinci – mora odlučiti: hoće li biti čuvar zakona ili statist u nasilju koje se ponavlja.
Građani gledaju. Zidovi pamte. A šutnja ima cijenu.
Pripremio Toni Eterović
