Zamislimo da se dogodi ono nezamislivo. Ne apokalipsa, ne film, ne horor. Nego znanstveni proboj koji oživljava ono što smo smatrali zauvijek izgubljenim. Ne kao čudovišta, nego kao ljude. Zombiji koji se ne vraćaju da bi ubijali, nego da bi se sjetili tko su bili.
SCENARIJI FANTAZIJE A SVE DO SAD JE BILA FANTAZIJA
U početku bi hodali prazno. Tijela bi se pokrenula prije smisla. Pogledi bi bili stakleni, pokreti nespretni. Mediji bi ih zvali “zombi-stanice”, “biološki povratnici”, “eksperimenti”. Ljudi bi se bojali. Zaključavali vrata. Pisali komentare: to nisu ljudi. A onda bi se dogodilo nešto što nitko nije predvidio. Jedan bi zaplakao. Druga bi izgovorila ime koje nije čula godinama. Treći bi se srušio jer je shvatio umro sam, i sad sam opet ovdje.
Povratak svijesti bio bi veći šok od povratka tijela, jer tijelo bez svijesti možemo dehumanizirati. Ali što kad se vrati sjećanje? Što kad se vrati krivnja, ljubav, strah, čežnja? Što kad ti “zombi” kaže:
– Znam da sam bio mrtav.
– Znam da ste me pokopali.
– Znam da ste nastavili živjeti bez mene.
– I ne zamjeram vam.
Taj trenutak bi slomio svijet.
Jer više ne bismo mogli govoriti o “njima”. To bi opet bili mi. Najveći užas ne bi bio povratak mrtvih nego pitanje odgovornosti. Bi li ih smjeli vratiti u njihove stare živote? U brakove koji su se raspali? Djeci koja su odrasla bez njih? Tijelima koja nose tragove smrti?
BISMO LI IH JEDNAKO VOLJELI
Bi li netko tko se vratio imao pravo reći: Ne želim više živjeti — nakon što smo ga već jednom “spasili”? I najteže pitanje od svih: bismo li ih voljeli jednako, ili bismo ih se uvijek malo bojali? Jer znati da je netko bio mrtav i vratio se to mijenja način na koji ga gledaš. A još više mijenja način na koji gledaš sebe.
Smrt bi izgubila konačnost ali ne i težinu. Ljudi misle da bi nestanak smrti učinio život lakšim. Ne bi. Učinio bi ga težim. Jer ako se možeš vratiti, onda moraš živjeti s onim što si ostavio. S riječima koje nisi rekao. S ljudima koje nisi zagrlio. S ratovima koje si započeo misleći da nema povratka. Oni koji bi se vratili ne bi tražili osvetu. Tražili bi smisao.I pitali bi nas: Zašto ste me se bojali kad sam se vratio? Je li vam lakše bilo misliti da sam zauvijek nestao?
KREMIRANIMA NEMA POVRATKA
Teško da će kremirani se ikada vratiti ali poluraspadi i raspadi lako mogu postati zombiji.Ako se mrtvi vrate i ponovno postanu ljudi, najveća promjena neće biti u biologiji. Bit će u etici. U suosjećanju. U odgovornosti prema svakom životu jer više nećemo moći reći: nema popravka. I možda će nas upravo oni, koji su prešli granicu i vratili se, naučiti ono što živi stalno zaboravljaju: da je svijest krhka, da je ljubav hitna i da nijedan odnos ne zaslužuje biti odgođen za sutra.
Ivana Radić
