Jedan od najvećih svjetskih „risk-takera“, popularni penjač Alex Honnold otkriva kako savladati ekstreman stres prilikom poduzimanja rizika, zašto je njegov mozak pokazao nulti strah iako je bio u smrtnoj opasnosti. Ovaj profesionalni penjač malo drugačije gleda na rizik od većine; on tvrdi da je zapravo veći rizik provoditi sate i sate kod kuće pred računalom, jer imaš puno veći rizik od srčanih bolesti.
Penjač koji je prvi napravio „free solo“ (potpuno slobodan stil penjanja bez ikakvih pomagala) na El Capitan, te Taipei 101, 11. najvišu zgradu na svijetu (visoku 508 metara) objašnjava kako možemo istrenirati naš mozak da eliminira paralizirajući strah. On objašnjava kako je njegov odgoj zaslužan da razvije toleranciju za rizik, te da se odnos prema strahu razvije u ranoj dobi. Počeo se baviti penjanjem jer mu je bilo zabavno još kao dječaku, te je počeo pomicati granicu sa visinama. Penjanje mu je oduvijek davalo adrenalin, bio je ljubitelj velikih visina, pogleda svisoka, osjećaja koji pruža cijelo to iskustvo. Nakon očeve smrti živio je u kombiju 10 godina, te kaže da se nikad nije uklapao u komoditete modernog života. Iako sam kaže da je penjanje izrazito fizički neudobno, on radi ono što voli, te bi svim mladima savjetovao da slijede instinkt da se bave onim što ih najviše vuče; ipak, savladavanje neke vještine traje godinama. Snimio je i film „Free Solo“, ali iza onog što njemu izgleda jednostavno stoji 10 godina usavršavanja vještine penjanja.
Osim vještine penjanja, godinama je usavršavao i vještinu obračuna sa strahom; kao penjač stalno si više manje uplašen, ali baš odnos sa strahom definira tvoj potencijalni uspjeh. Slično je kao i sa strahom od javnog nastupa, strah se može savladati ali moraš biti spreman proći kroz cijeli proces i doista se suočiti sa strahom, a ne bježati od njega. Strah se ne može savladati „na daljinu“, već oči u oči sa strahom. Nekad je lakše kad ne znaš što te očekuje, i kad ne moraš previše razmišljati prije samog pothvata. Onda te iznenadi sam strah, ali navala adrenalina drži te fokusiranim. Sam se nije susretao sa osjećajem panike (jer panika je paralizirajuća u kojoj nisi sposoban napraviti pokret), već sa strahom koji je obrambeni mehanizam koji služi da nas sačuva od opasnosti. Kaže da je penjanje sigurnije od skijanja, koje odnosi mnogo žrtava – jer u penjanju si ili potpuno siguran, ili ćeš poginuti. Ali nema sredine, rijetko ćeš se samo ozlijediti. A ta fokusiranost na sljedeći pokret i gledanje straha direktno u oči čini se uspješnim da završiš misiju.
Autor: Katarina Baričić, prof., foto: britannica.com
