Budist Gelong Thubten koji je proveo 6 godina meditirajući u izolaciji otkriva tajnu epidemiju o kojoj nitko ne priča, te kako se nositi sa stresom, depresijom, problemima s mentalnim zdravljem te ostalim pošastima kojima je naš svijet prezasićen.
Sreća (ne) dolazi izvana?
Jedan od najutjecajnijih britanskih influensera smatra da je najveći problem s kojim se nosimo je da smo neprestano bombardirani informacijama što dramatično utječe na količinu stresa s kojim se nosimo, kao i na razinu samopouzdanja. On je istinski zabrinut za naše zapadno društvo kojem konstantno nešto treba, te vlada zakonitost – što više dobivamo, više želimo još, te nikad nije dosta. Budizam je utemeljen na posve suprotnoj zakonitosti – što manje želiš, manje toga trebaš.
Opsjednuti smo idejom da sreća dolazi izvana, te smo stalno u poziciji onih koji primaju – čekamo da vidimo što će nam život pripremiti, umjesto da sami budemo oni koji daju. Poruka meditacije je da sam budeš svoja svrha, budeš generator vlastitih iskustava. U ovom društvu razmaženi smo materijalnim blagostanjem, a opet smo stalno nezadovoljni. Nešto nije u redu s društvom koje nam stalno obećava novi „thrill“, novo uzbuđenje, novo zadovoljstvo, a mi se neprestano osjećamo prazni iznutra.
Ono što tražimo je u nama
Potraga je puno uzbudljivija od primanja nekog zadovoljstva, smatra ovaj budist, zato moramo tražiti smisao, ali ne u izvanjskim stvarima, jer to je potraga bez kraja. Meditacija nas upućuje na to da je ono što tražimo već unutar nas – a ono što tražimo je sloboda. Kao metaforu za sve navodi glad – hrana nas zanima samo dok smo gladni, ali već kad počnemo jesti, čarolija nestaje.
On sam je živio u ambicioznom ciklusu kad je neprestano nešto želio, a nikad nije bio zadovoljan. Zato se i odlučio na život u samostanu, jer je uvidio da ono što traži ne može naći u vanjskom svijetu, i to nakon što je pretrpio dramatični burnout. Na tako drastičan potez ga je navela i teška bolest, a nije znao kako pronaći izlaz osim neprestano tražiti novo izvanjsko ispunjenje.
Život u kulturi straha
Nakon što je izašao iz samostanske izolacije, otkrio je da se svjetski krajolik dramatično promijenio –svi su imali pametne telefone. Ono što je posebno primijetio je koliko živimo u kulturi straha i neprestanog izazivanja šoka, što je postalo poput epidemije.
Svaki naslov u novinama kreiran je tako da izazove šok, ljudi su navikli da neprestano budu u pripravnosti od novih šokova. Želi poručiti svima da moramo zaštiti svoj um, a najučinkovitije to možemo napraviti tako da meditiramo svaki dan.
Autor: Katarina Baričić, prof, foto: Linkedin
