Neuroznanstvenik Andrew Huberman objasnio je aktualna znanstvena saznanja o agresiji i načinima njezine regulacije. Naglašava da postoje tri vrste agresije kod ljudi: reaktivna, proaktivna i indirektna.
Reaktivna agresija nastaje kao odgovor na prijetnju iz okoline. To je oblik agresije koji se aktivira kada smo mi ili netko nama blizak fizički ugroženi. Proaktivna agresija je planirani oblik agresije s određenim ciljem. Indirektna agresija je pasivniji tip koji se može ogledati kroz klevetanje, sabotiranje drugih ljudi i slična ponašanja.
Mit koji se često provlači kroz pop psihologiju jest da je agresija zapravo pojačana tuga. Za takvu tvrdnju, kako ističe Huberman, nema znanstvenih temelja jer tuga i agresija uključuju potpuno različite neuronske krugove.
Najvažniji centar povezan s tugom je anteriorni cingularni korteks, dok je za agresiju ključan ventromedijalni hipotalamus. Radi se o dva potpuno različita centra u mozgu. Ipak, Huberman naglašava da sami centri nisu najvažniji za razumijevanje agresije nego neuronski krugovi i njihova međusobna povezanost.
Agresija nije stanje nego proces. Ima svoj početak, razvoj i kraj.
Konrad Lorenz i prvi pokušaji razumijevanja agresije
Za rano razumijevanje agresije dosta je zaslužan Konrad Lorenz, austrijski zoolog značajan za razvoj etologije, znanstvene discipline koja proučava ponašanje životinja.
Lorenz tada nije poznavao pojmove poput neuronskih krugova, ali je zaključio da postoje brojni faktori koji utječu na agresiju. Učinke hormona, neurotransmitera i životne pozadine jedinke uspoređivao je s hidrauličkom presom. Ideja je bila da se različiti faktori postupno nakupljaju dok ne dođe do svojevrsnog klimaksa ili ispuštanja agresije.
Walter Hess i lociranje centra agresije
Za lociranje ključnog područja mozga povezanog s agresijom zaslužan je švicarski neuroznanstvenik Walter Rudolf Hess.
Radio je eksperimente na mačkama koje su tada često služile kao zamjena za laboratorijske miševe. Hess je među prvima utvrdio važnost ventromedijalnog hipotalamusa.
Ventromedijalni hipotalamus je vrlo malen nucleus, odnosno skupina neurona. Sastoji se od približno tri tisuće neurona, oko tisuću i pol po hemisferi mozga.
Što točno u njemu izaziva agresiju utvrđeno je tek kasnije kroz eksperimente na miševima.
Eksperimenti koji su promijenili razumijevanje agresije
Znanstvenici su miševima umetali vlaknaste igle povezane s mozgom kroz koje su mogli odašiljati plavo svjetlo izravno u ventromedijalni hipotalamus.
Na temelju toga došli su do zaključka da postoji specifičan tip neurona s estrogenskim receptorima koji izazivaju agresiju.
Aktivacijom tih neurona plavim svjetlom muški miševi bi tijekom parenja pokušali ubiti ženku. Odmah nakon prestanka stimulacije vratili bi se normalnom ponašanju i nastavili parenje.
Testosteron i agresija: mit koji se često ponavlja
Vrlo ustaljen mit je da je testosteron direktan uzrok agresije. Huberman tvrdi da to doslovno nije istina.
Djelovanje testosterona više se ogleda u natjecateljskom ponašanju, što ponekad može pojačati agresiju, ali testosteron sam za sebe ne izaziva agresiju.
On prvenstveno amplificira postojeće osobine pojedinca, neovisno radi li se o agresivnosti, veselju ili nekoj trećoj osobini.
Prema objašnjenju koje Huberman iznosi, ključnu ulogu ima estradiol, oblik estrogena koji nastaje djelovanjem enzima aromataze kroz proces koji se zove aromatizacija.
Estradiol stimulira estrogenske receptore neurona u ventromedijalnom hipotalamusu, što zatim povećava agresivne reakcije.
Huberman navodi da postoje ljudi s prirodnim manjkom enzima aromataze. Takve osobe, neovisno o razinama testosterona, mogu imati izrazito nisku sklonost agresivnosti.
Zašto agresija često uključuje fizički napad
Ventromedijalni hipotalamus povezan je neuronskim krugovima s periaqueductal sivom tvari, dijelom mozga koji sudjeluje u obrambenim reakcijama.
Zbog toga su kod životinja karakteristični obrasci poput griženja, dok se kod ljudi agresija češće manifestira kroz udarce i bacanje udova.
Zanimljivo je da ljudski infantili imaju sačuvano griženje kao oblik agresivnog odgovora, slično primitivnijim sisavcima. Ako dijete izvan ranog razvoja zadrži taj obrazac ponašanja, često se može raditi o razvojnom zaostatku.
Regulacija agresije i hormoni
Što se tiče regulacije agresije, Huberman ističe važnost izlaganja suncu. Sunce ima veliku ulogu u regulaciji hormona poput melatonina i serotonina.
Što su više razine hormona poput kortizola i adrenalina, a niže razine serotonina, veća je mogućnost da će estrogenski receptori u ventromedijalnom hipotalamusu biti podraženi na način koji povećava agresivne reakcije.
Kod ljudi koji imaju probleme sa stresom i hormonalnom regulacijom, Huberman spominje L-carnitine i ashwagandhu kao dodatke koje pojedinci koriste. Istovremeno naglašava važnost savjetovanja s liječnikom zbog mogućih nuspojava i individualnih razlika.
Šira poruka
Za kraj Huberman ističe da agresija nije nešto potpuno odvojeno od svakodnevnog života i navika. Regulacijom sna, stresa, izlaganja svjetlu i općenito rutine moguće je dugoročno utjecati na tjelesne parametre koji sudjeluju i u regulaciji agresivnih reakcija.
B.M. FOTO: unsplash.com
