Dr. David Eagleman u razgovoru s dr. Andrew Hubermanom govori o tome kako funkcionira neuroplastičnost i što je zapravo pokreće.
Ključna stvar, kako ističe, je učenje novih stvari. Ponavljanje onoga u čemu smo već dobri nema veliki efekt na razvoj mozga. Mozak se mijenja tek kada ga izložimo nečemu novom i zahtjevnom. Zato aktivnosti poput učenja jezika, novog sporta ili bilo koje kognitivno zahtjevne radnje imaju najveći utjecaj.
Primjer redovnica
Eagleman navodi poznato istraživanje na redovnicama koje su donirale svoj mozak za proučavanje nakon smrti. Kod nekih od njih pronađeni su jasni znakovi Alzheimerove bolesti, iako su do duboke starosti funkcionirale normalno i živjele aktivno.
Objašnjenje leži u njihovom načinu života. Samostanski život uključivao je stalnu aktivnost, od kuhanja i rada u vrtu do svakodnevne socijalne interakcije. Takva kombinacija poticala je stvaranje novih neuronskih veza koje su, barem funkcionalno, ublažavale učinke bolesti.
Što zapravo pokreće mozak
Eagleman naglašava da neuroplastičnost ne dolazi iz rutine, nego iz izazova. Navodi primjer osobe koja ga je pitala je li rješavanje križaljki korisno. Njegov odgovor je bio jednostavan – samo ako si loš u tome. Ako si već dobar, trebaš tražiti nešto novo i teže.
Mozak reagira na aktivnosti koje su teške, frustrirajuće, ali dostižne. Upravo takve situacije pokreću stvaranje novih veza i razvoj.
Kako mozak “odlučuje” kada učiti
Mozak je alat za razumijevanje svijeta. Kada neku vještinu savladamo, on to registrira kao znak da smo se prilagodili i da dodatno učenje više nije nužno. Zato razvoj usporava kada ostajemo u poznatom i ponavljamo isto.
Uloga neurotransmitera
Proces neuroplastičnosti povezan je s neurotransmiterima poput dopamina, serotonina, acetilkolina i noradrenalina. Oni signaliziraju mozgu da treba stvarati nove veze i prilagođavati se novim situacijama.
Određeni lijekovi, poput onih za Parkinsonovu bolest, kao i supstance poput psilocibina ili ayahuasce, mogu potaknuti njihovo oslobađanje i time ubrzati procese promjene u mozgu.
Oprez s promjenama
Eagleman i Huberman naglašavaju da takva stimulacija nije nužno pozitivna. Često se ističu samo pozitivni primjeri, dok se negativni zanemaruju.
Kod nekih ljudi dolazi do promjena koje mogu biti štetne i otežati svakodnevno funkcioniranje. Neuroplastičnost može ići u smjeru koji nije nužno koristan.
Promjena identiteta
Eagleman posebno ističe da neuroplastičnost može mijenjati i naš identitet. Iako se svi mijenjamo kroz život, pitanje je u kojem smjeru.
Zato naglašava da nije cilj poticati plastičnost pod svaku cijenu, nego razumjeti kada i kako je koristiti.
B.M. FOTO: pexels.com
