Trauma se ne zaustavlja samo na jednoj generaciji; ona se prenosi kroz više budućih generacija kroz razne simptome, često razne ovisnosti, disfunkcionalnosti i osjećaj anksioznosti, sve dok je netko ne odluči napokon prekinuti. Ali je li to doista moguće nakon višegeneracijskih trauma?
Toksični ciklus završava sa mnom
Doktorica Carolyn Ross, svjetski poznata liječnica koja se specijalizirala za poremećaje prehrane, ovisnosti i rad s međugeneracijskim traumama posvetila je život da prekine toksični ciklus transgeneracijske traume u svojoj obitelji. Pobornica je epigenetike; teorije da trauma uzrokuje biokemijske promjene u genima koji su zaduženi za upravljanje stresom. To je mijenja sami DNK, već način na koji se geni izražavaju, a baš tu ekspresiju gena nazivamo epigenetikom. Svi smo pod stresom, ali toksični stres je ono što uzrokuje epigenetske promjene.
Promjene na genima su kao tipke koje se uključe pod određenim negativnim okolnostima, a mogu se dogoditi čak i prije rođenja. Prva generacija tako dobije dozu traume koja uzrokuje epigenetsku promjenu, a već drugoj generaciji sami nagovještaj tog stresa može biti okidač za promjenu, tako da je malo potrebno za biokemijsku izmjenu.
Darovi koji proizlaze iz traume
Doktorica je uvjerena da mnogi darovi mogu proizaći iz traume, a najveći dar je posjedovati tvoje životno iskustvo. Za nju samu „posjedovanje“ traume bilo je moćno iskustvo kroz koje se razvijala. Nije pokušavala ugušiti emocije, ili okrenuti glavu od boli koja je počela davno u prethodnim generacijama. Koristila je vlastitu tehniku zamišljanja svih negativnih glasova koje je slušala u prošlosti, te ih se rješavala tako da je vizualizirala da ih baca u provaliju.
Izbjegavanje razgovora o traumi drži nas zarobljenima u prošlosti
Možemo istražiti moć izlječenja kao hrabri čin osobne izgradnje; odabirom akcije u svrhu vlastitog iscjeljenja otvaramo vrata generacijskom osnaživanju, povezivanju te trajnoj promjeni. Razumijevanje integeneracijske traume daje nam moć da ovladamo njom – što je više razumijemo, više možemo detektirati iste simptome kod drugih i pomoći im da se se nose sa vlastitim traumama.
Promjena vlastitih obrazaca pomaže budućim generacijama
Ono što treba neprestano vježbati je prestati kriviti sebe; negativni self-talk je uobičajen kod ljudi s traumama, a važno je konstantno vježbati kako se riješiti te negativne slike. A ono što nas ne ubije, može nas samo ojačati.
Autor: Katarina Baričić, prof, foto: Linkedin
