Dvije godine ležanja kod pacijenta navodi i medicinare koji imaju svoj doseg znanja da obeshrabre obitelj pa i sama obitelj nema puno očekivanja. Postoje dokumentirani slučajevi oporavka i nakon 2, 3, 5, pa čak 10 godina ležećih starijih pacijenata od moždanog udara i drugih ozljeda mozga.
Mozak ostaje plastičan doživotno, samo je plastičnost slabija nego ranije.
Znanost je jasno zabilježila da se kasni oporavak događa, iako je rjeđi i slabiji. Studije pokazuju da čak i nakon 2–3 godine može doći do funkcionalnog poboljšanja, naročito ako postoji očuvana neuralna mreža i ako se uvede nova terapija ili intenzivna rehabilitacija o kojoj priča dr. Thomas Carmichael.
Mozak ostaje plastičan doživotno, samo je plastičnost slabija nego ranije. Pacijenti mogu dobiti bolju kontrolu, smanjenje spastičnosti, poboljšanje sjedenja, ravnoteže, malih pokreta, prijenos težine, pa čak i djelomični povrat hoda. Dakle šanse postoje, ali se razlikuju od osobe do osobe. Novi ljekovi koji se spominju u laboratorijima UCLA već opisuju ćemu se nadati u pet godina minimalno. Ali… ako su ključni motorički putevi (npr. corticospinalni trakt) potpuno uništeni tada je potpuni povrat hoda vrlo malo vjerovatan, čak i s budućim lijekovima. To ne znači da nema nikakvog poboljšanja samo da je veliki, funkcionalni oporavak slabije vjerovatan. Naravno lijekovi uz druge lijekove će se paralelno nadopunjavati.
Dvije godine ležanja znači da postoji sekundarno pogoršanje.
Dvije godine ležanja znači da postoji sekundarno pogoršanje. Sama nepokretnost stvara probleme koji smanjuju potencijal oporavka: kontrakture, atrofija, spasticitet, smanjen kortikalni input, gubitak senzornih povratnih informacija, „naučena neupotreba“ (learned non-use). Sve ovo NE znači „nema šanse“, nego da je za oporavak potrebno više rada i često specifičan pristup. Šta bi novi lijekovi (tipa Carmichaelovih) mogli promijeniti?
Ljekovi koji potiču plastičnost mogu: ponovo „otvoriti“ prozor neuroplastičnosti.
Teoretski, lijekovi koji potiču plastičnost mogu: ponovo „otvoriti“ prozor neuroplastičnosti, omogućiti jači odgovor mozga na terapiju, pomoći da se uspostave nove veze, smanjiti inhibiciju u motoričkoj mreži. Ali oni ne mogu stvoriti put koji fizički ne postoji. Mogu poboljšati funkciju ako postoji bar dio očuvanog puta. Zato je odgovor uvijek individualan.
TE
