Doktorica Lisa Feldman Barret, koja spada u 0.1% najcitiranijih znanstvenika vezano za njezino revolucionarno istraživanje u psihologiji i neuroznanosti, objašnjava zašto je važno shvatiti kako naš mozak koji na fascinantan način stvara misli i radi izbore, funkcionira.
Imamo puno više kontrole nad našim mislima i osjećajima nego što mislimo, i definitivno bismo mogli više koristiti mogućnosti koje nam daje naš mozak. Iako se često osjećamo kao marionete u vlastitom životu, imamo mogućnosti biti arhitekti vlastitog života. Naravno, ako pravimo više izbora, imamo i više odgovornosti u vlastitom životu. Doktorica objašnjava da je mozak izrazito skup organ u odnosu na ostale organe u našem životu, on troši najviše energije i metabolički je najzahtjevniji. Trebamo se zapitati zašto je to tako, u čemu je tolika važnost mozga da mu treba toliko energije. Misli, osjećaji, percepcije i akcije, to je sve u domeni našeg mozga, s time da koristimo daleko manje nego što stvarno možemo. Još od Platona naš um se doživljava kao bojno polje između misli i emocija – s glavnom premisom a u toj bitki pobijede misli, mi smo racionalna bića, a u suprotnom smo neuravnoteženi, nemoralni, ili čak mentalno bolesni. To mišljenje naravno varira o kulturama – u nekim društvima, misli i emocije su nerazdvojni.
Doktorica također iznosi zanimljivu tezu o mjerenju emocija – može li se izmjeriti koliko je netko ljut ili sretan? Međutim, ta mjerenja nisu se pokazala pouzdanima jer fizički znakovi mogu biti identični za neku sličnu emociju.
Jeste li čuli za „prediktivni mozak“, ili mozak koji predviđa budućnost? Obično u životu nismo svjesni da naš mozak predviđa stvari – on pamti prošla iskustva koja su slična sadašnjim, te već zna kako ćemo reagirati. On nas priprema za akcije koje ćemo napraviti u određenoj situaciji. Na taj način reagiramo prije nego stignemo osjetiti nešto novo, jer se naš mozak oslanja na prošla iskustva. Naš mozak uvijek predviđa, i također ispravlja ta predviđanja u procesu. Primjer koliko su predviđanja moćna je kad smo izrazito žedni – mi to prestajemo biti čim ispijemo čašu vode. Dok zapravo fiziološki proces dok voda prolazi kroz naše tijelo, i mozak dobije informaciju da više nismo žedni traje 20 minuta.
Sve što nam se događa u životu je kombinacija prošlosti koju pamtimo i senzorne sadašnjosti – to objašnjava i traumu koju je naš mozak zapamtio kao nešto bolno i izrazito je osjetljiv na ponavljajuću okolnost koja bi opet mogla opet trigerirati traumu. Trauma je kombinacija onoga što nam se dogodilo u prošlosti i okidača u sadašnjosti.
Autor: Katarina Baričić, prof, foto: Linkedin
