Jedno dijete krenulo je u prvi razred, i više se nije vratilo doma. Najgora noćna mora svakog roditelja, trenutak kad prestaje cijeli život. U stravičnom napadu više je učenika ozlijeđeno nožem, a najteže je stradala učiteljica kojoj se bore za život. Napadač je 19-godišnjak sa više dijagnoza i psihičkim smetnjama, te, po izjavi njegove majke, nije ni trebao biti pušten iz psihijatrijske bolnice.
Majka napadača također je rekla da ga je otac to jutro odveo u dnevnu bolnicu, iz koje je očito odšetao, te da je prije mjesec dana zatočio nju i baku. nadalje, ona tvrdi da je tražila pomoć, te da se bojala za svoj život i molila doktora da ga ne pušta van iz bolnice, što doktor očigledno nije poslušao.
Prema svemu izrečenom od majke, ne možemo reći da je napadač „lone wolf“, već su itekako postojali znakovi da je opasan za okolinu.
Nakon što se dogodi ovakva tragedija, instinktivno postavljamo pitanje „Tko je kriv“? Kriv je sustav, ali tko iz sustava? Je li kriva država zato što ne osigurava škole, tako da praktički bilo tko može ušetati u školu kao u kafić? Je li kriv doktor koji ga nije ostavio na daljnjem liječenju, već ga jednostavno pustio na slobodu?
Neki zagovaraju kolektivnu krivnju, da smo svi zakazali kao društvo. Koga kod našli kao odgovornog to je slaba utjeha, jer jedno dijete je izgubilo život, a ostali koji su svjedočili događaju dugo će imati traume. Ono što je u SAD-u svakodnevnica, po prvi put se dogodilo kod nas, godinu i pol dana nakon pokolja u Srbiji.
Sutra je u Zagrebu Dan žalosti, a većina događanja diljem Hrvatske je otkazana.
RIP.
Katarina
