Psihijatrija je posebna grana medicine. Za razliku od drugih područja (npr. kirurgije ili kardiologije), psihijatrija se bavi umom, emocijama i ponašanjem – stvarima koje se ne mogu izmjeriti rendgenom, krvnim testom ili magnetnom rezonancom.
Zato su dijagnoze u psihijatriji manje egzaktne i temelje se na razgovoru, opažanju i povijesti ponašanja. Mnogima to djeluje “neznanstveno” ili “neprecizno”, što potiče nepovjerenje. Od 1950-ih nadalje psihijatrija je doživjela “revoluciju lijekova” – pojavili su se antidepresivi, antipsihotici i sredstva za smirenje. To je bio veliki napredak, ali i izvor problema:
• lijekovi su se često propisivali olako,
• nuspojave su znale biti vrlo neugodne (tromost, debljanje,
emocionalna “tupost”),
• mnogi su osjećali da ih se tretira kao kemijske probleme, a ne kao
ljude s patnjom.
Zbog toga se raširilo uvjerenje da: “Psihijatri ne pomažu, nego samo prepisuju tablete.”
Loše nasljeđe starih psihijatrijskih ustanova. U prošlosti su psihijatrijske bolnice (tzv. azili) često bile mjesta:
• prisilnog smještaja,
• loših uvjeta,
• pa i zlostavljanja pacijenata.
Terapije poput lobotomije ili elektrošokova bez anestezije ostavile su dubok trag u kolektivnom sjećanju.
Iako se to danas više ne događa, sjećanje na ta razdoblja i dalje stvara nepovjerenje prema psihijatriji.
Popularna kultura često prikazuje psihijatriju kao mračnu i opasnu:
• Let iznad kukavičjeg gnijezda (One Flew Over the Cuckoo’s Nest)
• Shutter Island
• Girl, Interrupted
Takvi prikazi učvrstili su sliku psihijatra kao hladnog manipulatora koji “šopa lijekovima” i gasi individualnost pacijenata. To stvara emocionalni otpor prema cijeloj struci.
Sukob između psihijatrije i psihoterapije. Ljudi često više vjeruju psihoterapiji (razgovoru i razumijevanju)
nego farmakoterapiji (lijekovima). Kad psihijatar zanemari razgovor i fokusira se samo na recept,
pacijent se može osjećati neshvaćeno. U današnjoj praksi, međutim, najbolji pristup je kombinacija lijekova
i psihoterapije – i to većina suvremenih psihijatara i primjenjuje.
Nedostatak komunikacije s pacijentima
Dio nepovjerenja proizlazi i iz loše komunikacije:
• pacijentima se ne objasne dobro nuspojave,
• ne dobiju dovoljno vremena,
• nisu uključeni u odluke o svom liječenju.
Kad osoba osjeća da nema kontrolu nad vlastitim oporavkom, lako se javlja osjećaj da “psihijatar ne pomaže”.
Suvremena psihijatrija se mijenja današnja psihijatrija sve više naglašava:
• psihoterapijski i humanistički pristup,
• poštovanje pacijentovih prava i autonomije,
• timski rad s psiholozima, socijalnim radnicima i terapeutima,
• te tzv. model oporavka (recovery model) – ideju da se osoba može oporaviti i voditi ispunjen život, a ne samo “biti stabilizirana”.Drugim riječima, moderna psihijatrija želi razumjeti osobu, a ne samo kontrolirati simptome.
