Forenzičari su ljudi koji profesionalno rade s najgorim trenucima ljudskog života. Ubojstva, suicidi, zlostavljanja, teške nesreće – za većinu ljudi to su rijetke i šokantne vijesti. Za njih je to svakodnevni posao.
Britanski digitalni forenzičar Paul Gullon-Scott, koji je godinama radio u policijskim istragama u Ujedinjenom Kraljevstvu, jedan je od rijetkih stručnjaka koji je javno progovorio o cijeni tog posla. Njegova poruka je jasna i neugodna: od ljudi koji stalno rade s tragedijama ne može se dugoročno očekivati ista razina empatije i suosjećanja kao od drugih.
Forenzički stručnjaci ne susreću nasilje povremeno – oni mu se izlažu neprekidno. Pregledavaju fotografije mrtvih tijela, čitaju poruke žrtava i počinitelja, analiziraju snimke nasilja i rekonstruiraju posljednje minute nečijeg života.
Kako ističe Gullon-Scott, problem nije u tome da forenzičari „oguglaju“ zato što im je svejedno. Problem je u tome što emocionalna reakcija postaje prepreka radu.
Ako bi svaki slučaj doživljavali punim intenzitetom, vrlo brzo bi došlo do psihičkog sloma. Zato se emocije postupno prigušuju. Gubitak empatije je način preživljavanja. U struci se taj proces ne naziva bezosjećajnošću, nego mehanizmom prilagodbe. Forenzičari razvijaju emocionalnu distancu kako bi mogli ostati funkcionalni, precizni i mentalno stabilni.
Stručnjaci to opisuju pojmovima poput: sekundarne traume, profesionalne depersonalizacije, emocionalnog otupljenja. Jednostavno rečeno: empatija se ne gubi zato što nestaje humanost, nego zato što je previše boli za nositi iz dana u dan.
Društvo često ima proturječna očekivanja. Od forenzičara se traži da budu hladni i profesionalni, ali istodobno empatični i suosjećajni. No u stvarnosti, ta dva zahtjeva teško mogu dugoročno postojati zajedno. Kako upozoravaju stručnjaci poput Gullon-Scotta, stalno suosjećanje u ovakvom poslu vodi do burnouta, anksioznosti i posttraumatskih poremećaja. Sustav, s druge strane, nagrađuje učinkovitost, a ne emocionalnu ranjivost.
Jedan od najtežih aspekata forenzičkog rada jest to što se emocionalne promjene ne isključuju nakon radnog vremena. Mnogi forenzičari primjećuju da s vremenom postaju distancirani i u privatnom životu. Teže reagiraju na tuđu bol, djeluju hladnije ili odsutnije, a stvari koje druge pogađaju – njih više ne dotiču na isti način. To nije znak cinizma, nego dugotrajne izloženosti ekstremnim iskustvima.
Poruka koju šalju forenzičari koji su odlučili javno govoriti o svom iskustvu nije opravdavanje bezosjećajnosti. To je upozorenje. Ako želimo kvalitetne istrage i mentalno zdrave stručnjake, moramo prihvatiti da u nekim profesijama empatija nije neiscrpan resurs. Ona se troši. I ponekad nestaje ne zato što ljudi to žele – nego zato što drugačije ne bi mogli nastaviti raditi.
Pripremio Toni Eterović
