Gledajući Kuma, čovjek se neminovno zapita: jesu li nas redatelji i glumci namjerno ili opasno uspješno senzibilizirali sa zločincem?
On je obiteljski čovjek, ratni veteran, sin koji u početku ne želi „obiteljski posao“.
Michael Corleone nije prikazan kao karikatura kriminalca. On je obiteljski čovjek, ratni veteran, sin koji u početku ne želi „obiteljski posao“. Živi život kakav mnogi prepoznaju: ima ljubav, brak, djecu, ambicije. Upravo zato publika u njemu traži pozitivnost, opravdanje, pa čak i empatiju.
Ali iza te ljudske fasade stoji hladna istina: Michael svjesno postaje kriminalac, ubojica i manipulator. On naručuje ubojstva, uništava vlastiti brak, daje ubiti vlastitog brata, instrumentalizira vjeru i na kraju ostaje sam. I ono što je najuznemirujuće – ne kaje se.
Slomljen jest, ali moralno obraćen nije. U ispovijedi ne traži oprost za zločine, nego se ispovijeda „dobrom čovjeku“, kao da mu ljudsko razumijevanje može zamijeniti savjest.
Pa zašto nam je takav lik privlačan? Zato što Kum zločin ne prikazuje izvana, nego iznutra. Kamera ne osuđuje, glazba uzdiže, nasilje postaje ritual. Publika ne gleda kriminal – ona sudjeluje u njegovoj logici. Tako se događa opasan pomak: zlo postaje racionalno, elegantno i „nužno“.
Michael Corleone nije impulzivan nasilnik. On je smiren, inteligentan, proračunat. Upravo to ga čini zavodljivim, osobito mladima. Oni često ne vide posljedice – duhovnu prazninu, život u strahu, smrt vlastite djece kao simbol cijene moći. Vide autoritet, kontrolu, lojalnost i poštovanje.
I tu dolazimo do ključnog pitanja trebaju li vrijednosti mladima biti likovi poput Kuma? Ako Michaela Corleonea doživljavamo kao uzor, onda kultura ozbiljno griješi. Kum nije priča o uspjehu, nego o potpunom moralnom bankrotu. To je tragedija čovjeka koji je sve racionalizirao i sve izgubio.
Problem nije u filmu. Problem je u tome što često ne pravimo razliku između razumijevanja i opravdavanja. Umjetnost ima pravo prikazati zločinca kao čovjeka. Ali društvo ima obvezu jasno reći: empatija ne znači divljenje, a razumijevanje ne znači prihvaćanje. Ako mladima ostavimo Michaela Corleonea bez kritičkog okvira, onda ih ne učimo vrijednostima, nego sofisticiranim izgovorima za nepravdu.
A to je daleko opasnije od samog filma.
Jer zapamtite jedno, Michael Corleone kroz cijeli film ističe svojoj ženi i obitelji zakletve kako želi izaći iz kriminalnog svijeta i svoje novce uložiti u čiste poslove, i možda je njegova namjera bila istinska. Ali prošlost mu je prestigla nadu i uzela ono najsvetije, nakon čega više nije bilo povratka. Život kćeri i njega. To je dokaz da takvi poslovi, nikada ne idu po pravilima igre, već igra zabije gol kada pokušate se povući iz igre.
Pripremio Toni Eterović
