Svjedočimo samo jednom u nizu propusta a to je smrt Sarajlije Mirze Čengića sa 35 godina koji je došao u Zadar raditi i živjeti, no nakon površnog pregleda, postati će nažalost samo statistika. Čak ni to.
Problem nije samo u pojedinačnim propustima
Hitna medicinska pomoć trebala bi biti sinonim za sigurnost. Mjesto na kojem svatko, bez obzira na okolnosti, dobiva brzu, stručnu i prije svega ljudsku pomoć. No sve češće, percepcija građana govori suprotno: nepovjerenje raste, a ogorčenost postaje glasnija.
Problem nije samo u pojedinačnim propustima. Problem je u dojmu da se sustav udaljio od svoje osnovne svrhe – zaštite života.
Građani sve češće opisuju iskustva u kojima se njihovi simptomi umanjuju, njihova zabrinutost ignorira, a komunikacija svodi na minimum. Posebno zabrinjavaju situacije u kojima se ozbiljna stanja, poput srčani udar ili moždani udar, ne prepoznaju na vrijeme ili se procjenjuju kao manje hitna. U takvim slučajevima, posljedice nisu samo medicinske – one duboko narušavaju povjerenje javnosti.
Liječnici bez specijalizacije i čistačice
Jedan od ključnih izvora nezadovoljstva jest činjenica da su na prvoj liniji često mladi liječnici bez specijalizacije. Nađe se i po koja spremaćica. Iako to samo po sebi nije pogrešno, pitanje koje se nameće jest: ima li sustav dovoljno podrške, mentorstva i kontrole kvalitete da osigura sigurnost pacijenata? Odgovornost koju ti liječnici nose ogromna je, a percepcija javnosti je da ih sustav prečesto ostavlja same.
No možda najveći problem nije ni organizacijski, već ljudski.
Empatija nije luksuz u medicini – ona je temelj. Pacijent koji dolazi na hitni prijem ne dolazi samo s fizičkim simptomima, već i sa strahom. Ignorirati taj strah znači ignorirati dio bolesti. Kada komunikacija izostane, kada se pacijenta ne sasluša ili mu se pristupa hladno, tada se gubi ono što bi trebalo biti srce medicine.
Najviše boli rečenica nije sve hitno pa se dogodi upravo ovo sa Mirzom a svaki treći čovjek ima loše iskustvo
Naravno, zdravstveni sustav radi pod pritiskom. Nedostatak osoblja, preopterećenost i stres realni su problemi. No oni ne mogu biti trajno opravdanje za gubitak osnovnog ljudskog pristupa. Građani ne traže savršenstvo – traže da ih se shvati ozbiljno.
Posebno je osjetljivo pitanje procjene hitnosti putem telefona. Odluke donesene bez izravnog pregleda nose rizik, ali upravo zato sustav mora biti postavljen tako da u sumnji štiti život, a ne administrativnu učinkovitost. Jedna pogrešna procjena može imati nepopravljive posljedice.
Nebitno je deset spašenih kada jedan nepotrebno umre
Ogromna ogorčenost koja se danas osjeća u društvu nije nastala preko noći. Ona je rezultat nakupljenih iskustava, osjećaja nemoći i dojma da se glas pacijenata ne čuje. U tom kontekstu vrijedi izreći i neugodnu, ali stvarnu misao: jedna nepotrebna smrt često zasjeni desetke ili stotine uspješnih intervencija. Za obitelj koja izgubi nekoga, statistika ne postoji – postoji samo gubitak.
Zato je vrijeme za otvoreno pitanje: služi li sustav pacijentima ili pacijenti služe sustavu? Ako hitna medicinska pomoć želi vratiti povjerenje, promjena mora biti stvarna, a ne deklarativna. To uključuje više ulaganja, bolju organizaciju, ali i jasnu poruku da je svaki pacijent prije svega čovjek, a ne slučaj.
Jer u trenutku kada netko zove hitnu pomoć, ne traži savršen sustav. Traži nekoga tko će ga shvatiti ozbiljno.
Toni Eterović
