Pitanje koje progoni javnost nakon ubojstva dostavljača u Drnišu
Nakon strašne tragedije u Drnišu javnost ne prestaje postavljati isto pitanje- kako čovjek može ubiti nekoga tko mu nikada nije učinio nikakvo zlo? Kako iti jedan psihijatar može reći da je to zdravi psihopat? Kako iti jedan odvjetnik može zastupati tezu da je osoba znala što je napravila? Nikako ne želimo osloboditi monstruma nego mjenjati zakon da je izgubljeni život na sve moguće načine doživotan pa makar institucije nisu pazile na ozbiljnog bolesnika i sada se boje reći da je bolesnik da ne bi prošao samo sa psihijatrijom.
Mladi dostavljač došao je obavljati svoj posao. Nije došao prijetiti, napasti ni izazivati sukob. Došao je na vrata kao i stotine dostavljača svaki dan diljem Hrvatske. Upravo zato ovaj slučaj kod ljudi izaziva poseban šok i osjećaj nelagode. Jer građani se instinktivno pitaju postoji li više ikakva sigurnost ako čovjek može izgubiti život dok nekome nosi hranu ili paket. Javnost ne vjeruje da je on bio zdrava ličnost a i oni koji ga poznaju tvrde da je bio teško bolestan, po opisu dr. Ivana Urlića i dr. Denisa Sabljara (paranoidni shizofreničar uz psihopatiju)
Posebno dodatnu težinu cijeloj priči daje činjenica da je prema navodima u pratnji bio i drugi mladić koji tvrdi da je napadač nakon pucnjave trčao prema njemu i pokušao ga usmrtiti. Takvi detalji otvaraju ozbiljna pitanja o psihičkom stanju počinitelja i mogućem potpunom gubitku kontakta sa stvarnošću.
Može li čovjek “iz čista mira” ubiti nepoznatu osobu?
Upravo tu dolazimo do ključnog pitanja koje javnost teško razumije. Većina ljudi polazi od logike:
zašto bi netko ubio osobu koju ne poznaje?
Kod racionalnog čovjeka takav čin djeluje gotovo nezamislivo. No psihijatrijska struka godinama upozorava da kod određenih teških duševnih poremećaja osoba može razviti paranoidne ideje, osjećaj ugroženosti, halucinacije, iskrivljenu percepciju stvarnosti ili uvjerenje da joj netko dolazi nauditi.
U takvim stanjima čovjek ponekad više ne reagira logikom kakvu razumije zdrava osoba.
Upravo zato javnost sada analizira i izjave obrane te pitanje psihičkog stanja Kristijana Aleksića. Dio građana teško prihvaća tvrdnje koje pokušavaju banalizirati ili drukčije interpretirati događaj, posebno nakon informacija da su psihijatrijska vještačenja navodno ukazivala na ozbiljne psihičke poremećaje.
Spominju se i imena uglednih psihijatara poput Ivan Urlića i Denisa Sabljara, čija bi mišljenja mogla imati važnu težinu u razumijevanju psihičkog stanja optuženog.
Ako je postojao rizik, zašto sustav nije reagirao?
I upravo tu nastaje najveći bijes javnosti.
Jer građani s pravom pitaju: čemu služi preventivni aparat države ako ozbiljno rizične osobe prolaze ispod radara dok se ne dogodi krvoproliće?
Ako su postojali znakovi psihičkog rastrojstva, prijave, raniji incidenti, upozorenja ili potreba za stručnim nadzorom, onda javnost želi znati tko je zakazao.
U ovakvim slučajevima odgovornost se više ne može svesti samo na jednog čovjeka i jedan trenutak. Ljudi počinju propitivati sustav socijalne skrbi, zdravstveni sustav, psihijatrijski nadzor, lokalne institucije, policiju i sve one koji su eventualno mogli prepoznati opasnost.
Posebno u manjim sredinama gdje se često zna tko ima ozbiljne probleme, tko prijeti, tko je psihički nestabilan i gdje institucije godinama međusobno prebacuju odgovornost.
Što su radile institucije?
Nakon tragedije javnost sada postavlja neugodna pitanja, što su radili lokalni sustavi sigurnosti? Jesu li postojale ranije dojave? Je li netko mogao reagirati prije nego što je izgubljen ljudski život?
Jer građani ne plaćaju sustav samo da reagira nakon tragedije nego da tragedije pokušava spriječiti.
Kada se dogodi ovako brutalan slučaj, ljudi prirodno počinju gubiti povjerenje u sustav koji je trebao prepoznati opasnost prije krvi na ulici.
Društvo mora ozbiljnije shvatiti psihičke poremećaje
Ovaj slučaj ponovno otvara i šire pitanje odnosa društva prema ozbiljnim psihičkim bolestima. Hrvatska i dalje često kasni u ranom prepoznavanju problema, liječenju, nadzoru rizičnih osoba i povezivanju institucija.
A između rupa u sustavu ponekad stradaju potpuno nevini ljudi.
I zato je možda najteže pitanje cijele tragedije upravo ono najjednostavnije: kako je moguće da čovjek izgubi život samo zato što je nekome pokucao na vrata?
Toni Eterović
