Emisija Provjereno NOVE TV ponovno je otvorila jedno od najosjetljivijih pitanja hrvatskog zdravstvenog sustava – rad i odgovornost djelatnika hitne medicinske pomoći. U središtu javnosti našli su se potresni iskazi medicinara koji svakodnevno rade u ekstremnim uvjetima: od teških trauma, krvi i smrti, do prijetnji i fizičkih napada. Neki od njih svjedoče o obradi i do 50 pacijenata dnevno, a emocionalni pritisak nerijetko ostavlja ozbiljne posljedice.
Težina posla koju javnost često ne vidi
Djelatnici hitne pomoći rade na prvoj liniji zdravstvenog sustava. Njihove odluke često znače razliku između života i smrti. Ulaze u najteže situacije – prometne nesreće, nasilje, teške ozljede – i pritom su izloženi ne samo profesionalnom stresu, već i opasnostima na terenu. Ali isto to prolaze i policija, vatrogasci, novinari, pravosudni djelatnici koji su svjesno birali svoj posao.
U tom kontekstu, njihovi apeli za razumijevanje nisu bez osnove. Sustav je opterećen, kadrova nedostaje, a uvjeti rada često su daleko od idealnih. Pitanje beneficiranog staža i dodatne zaštite nije novo i zaslužuje ozbiljnu raspravu.
No gdje prestaje razumijevanje, a počinje odgovornost?
Unatoč svemu, javnost s pravom postavlja pitanje: može li težina posla biti opravdanje za propuste? Građani zdravstveni sustav financiraju i očekuju sigurnost, profesionalnost i pravovremenu reakciju. Kada dođe do tragedije, poput smrti pacijenta nakon otpusta, fokus se mora zadržati na ključnom pitanju – je li pacijent adekvatno pregledan i obrađen?
Pokušaji skretanja pažnje na moguće uzroke smrti, poput spekulacija o konzumaciji opijata, ne doprinose transparentnosti. Naprotiv, mogu narušiti povjerenje javnosti i dodatno traumatizirati obitelji preminulih.
Empatija mora biti dvosmjerna
Dok djelatnici hitne pomoći s pravom traže razumijevanje društva, jednako tako i pacijenti imaju pravo na empatiju od onih koji ih liječe. Empatija nije dodatna vrijednost, već temelj medicinske profesije.
Pacijent koji dolazi na hitni prijem – bilo da je u bolovima, strahu, zbunjenosti ili čak neobičnog ponašanja – ne smije biti promatran kroz predrasude ili umor sustava. Upravo u takvim situacijama potrebna je dodatna pažnja, jer simptomi ozbiljnih stanja mogu biti atipični.
Empatija znači slušati, ozbiljno shvatiti tegobe i reagirati profesionalno, bez obzira na okolnosti. Bez toga, povjerenje u sustav ne može postojati.
Usporedba s drugim službama
Često se povlači paralela s policijom, vatrogascima i pravosudnim djelatnicima. I oni su izloženi traumatičnim prizorima i velikom pritisku, no rijetko javno ističu emocionalni teret kao opravdanje za eventualne pogreške. To otvara legitimnu raspravu o profesionalnim standardima i očekivanjima.
Istina je da svi ti pozivi nose rizik – i svi su svjesno odabrani. No to ne znači da sustav ne treba pružiti podršku. Upravo suprotno: kvalitetna psihološka pomoć, jasni protokoli i kontrola rada nužni su kako bi se smanjila mogućnost pogreške.
Povjerenje građana je ključno
Najveći problem koji proizlazi iz ovakvih slučajeva nije samo pojedinačna tragedija, već gubitak povjerenja građana. Kada ljudi počnu sumnjati u hitnu pomoć – službu koja bi trebala biti sinonim za sigurnost – posljedice su duboke i dugoročne.
Strah da simptomi srčanog ili moždanog udara neće biti prepoznati na vrijeme nije nešto što si društvo može dopustiti.
Što treba učiniti?
Odgovornost za stanje u sustavu ne leži samo na pojedincima, već i na vrhu vlasti. Premijer Andrej Plenković i Ministarstvo zdravstva moraju osigurati:
- strože kontrole hitnih prijema
- kontinuirani nadzor rada
- bolje uvjete za medicinsko osoblje
- jasne i transparentne protokole postupanja
Istovremeno, mora postojati nulta tolerancija na propuste koji ugrožavaju živote.
Dakle…
Empatija prema djelatnicima hitne pomoći nužna je i opravdana. No empatija ne smije zamijeniti odgovornost – niti smije biti jednosmjerna.
I djelatnici i pacijenti moraju biti u središtu sustava. Jer u trenucima kada sekunde odlučuju, jedino što smije postojati je profesionalnost, znanje i – ljudskost.
Pripremio Toni Eterović
