KRISTIAN PERIŠ U BOLNICU JE DOVEZEN KOLIMA HITNE POMOĆI U PRATNJI POLICIJE
Službeni dopis ravnateljice Klinike za psihijatriju „Sveti Ivan“ Majde Grah otvara nova pitanja o postupanju policije, liječnika i medicinskog osoblja u slučaju smrti 32-godišnjeg Kristiana Josipa Periša. Jedna je činjenica sada jasna: mladić nije samostalno došao u bolnicu niti ga je dovezla policijska patrola. Dovezen je vozilom Hitne medicinske pomoći u pratnji policijskih službenika. No što se događalo nakon njegova dolaska i tko je preuzeo odgovornost za njegovu sigurnost?
Obitelj pozvala Hitnu pomoć, a policija pratila prijevoz
Prema službenom dopisu ravnateljice Majde Grah, Kristian Periš dovezen je 21. listopada 2026. oko 14.30 sati u Kliniku za psihijatriju „Sveti Ivan“ vozilom Hitne medicinske pomoći, u pratnji dvojice policijskih službenika VII. policijske postaje.
Prema pisanju 24sata, intervenciju Hitne pomoći zatražila je njegova obitelj. Kristian je dobrovoljno otišao s djelatnicima Hitne pomoći, koji su ga prevezli u bolnicu.
Obitelj tvrdi da je tijekom dolaska surađivao s djelatnicima Hitne pomoći i policijom te da nije bio agresivan. Odlazak u Jankomir teško mu je pao zbog ranijeg iskustva iz iste ustanove, u kojoj je, prema obiteljskim navodima, prije sedam godina doživio fizičko nasilje. Ali sama obitelj je zvala policiju da treba hitnu pomoć.
Ovdje je važno razlikovati obiteljski iskaz od službenog izvješća bolnice. Ravnateljica u svom dopisu opisuje Kristiana kao izrazito napetog, verbalno agresivnog i nesuradljivog pacijenta. Upravo tu razliku treba razjasniti neovisnom provjerom.
Policija ga je pratila, ali prema ravnateljici nije pružila traženu asistenciju. Imao je i bokser nije bio pregledan. Tvrdi ravnateljica
U dopisu Ministarstvu zdravstva ravnateljica navodi da su policijski službenici tijekom prijema odbili pomoći zdravstvenom osoblju u osiguravanju drugih pacijenata i djelatnika.
Prema njezinu izvješću, Kristian nije bio vezan lisicama niti prethodno pretražen, iako je bolnica procijenila da predstavlja sigurnosni rizik.
U jednom trenutku pokazao je metalni bokser i drugi metalni predmet. Liječnici su pokušavali razgovorom i metodama smirivanja postići njegov pristanak na hospitalizaciju.
Nakon odlaska prvih policijskih službenika pozvana su još trojica djelatnika II. policijske postaje. Ni oni, prema tvrdnjama ravnateljice, nisu pružili traženu fizičku asistenciju. Bolničko osoblje tražilo je i pozivanje interventne policije, ali je, prema dopisu, njihov zahtjev odbijen nakon konzultacije s nadređenima.
Sve to zahtijeva odgovor policije. Potrebno je objaviti službenu dokumentaciju o obje intervencije, utvrditi što su policajci zatekli i zašto nisu postupili na način koji je bolničko osoblje očekivalo.
Više od dva sata trajao je prijam pacijenta
Prema dopisu ravnateljice, prijam je trajao više od dva sata.
Kristian je u konačnici pristao na odlazak na Muški odjel Zavoda za integrativnu psihijatriju. Policijski službenici pratili su ga do odjela, zajedno s liječnicima i medicinskim tehničarima.
Ravnateljica navodi da su policajci i ondje odbili asistirati osoblju te da im nije bilo omogućeno pozivanje interventne policije.
No tada se otvara još jedno pitanje: ako je situacija bila toliko opasna da je ravnateljica naknadno opisuje kao iznimno rizičnu, tko je procijenio da je prihvatljivo da pacijent ostane bez policijske asistencije?
I zašto se odgovornost za njegovu sigurnost u potpunosti našla na zdravstvenom osoblju?
Od prijema do smrti prošlo je samo nekoliko sati
Nakon dolaska na odjel Kristian je primio terapiju i neko je vrijeme djelovao mirnije. Kasnije se njegovo stanje ponovno pogoršalo.
Prema dostupnoj rekonstrukciji događaja, oko 20 sati medicinski tehničari pristupili su njegovu sputavanju u sobi 1A.
Upravo je ta intervencija postala središte kriminalističke istrage. Prema informacijama iz istrage i opisima snimke videonadzora, četvorica medicinskih tehničara sumnjiče se da su tijekom postupanja koristila nasilje, uključujući pritiskanje jastuka na lice i pritisak na vrat.
Kristian je prestao disati, a smrt je proglašena u 21.26 sati.
Zašto ravnateljica tek nakon 14 dana pregledava snimke?
Posebno zabrinjava kronologija postupanja uprave bolnice.
Prema javno objavljenim informacijama, ravnateljica je snimke videonadzora pregledala 4. studenoga, odnosno četrnaest dana nakon Kristianove smrti.
Nakon pregleda snimki bolnica je policiji prijavila sumnju na nepropisno i nasilno postupanje zaposlenika.
Zašto snimke nisu pregledane odmah nakon smrti pacijenta? Je li bolnica već prvog dana imala razloga posumnjati u vjerodostojnost izvješća o intervenciji? Tko je odlučio da se snimke ne pregledaju ranije?
To su pitanja koja se ne smiju izgubiti u raspravama o policijskoj asistenciji.
Ministarstvo zdravstva objavilo je da bolnica nije pravodobno prijavila smrt pacijenta te je provelo izvanredni inspekcijski nadzor.
Tko je odgovoran za sigurnost pacijenta u psihijatrijskoj ustanovi?
Ovaj slučaj ne smije se svesti samo na pitanje jesu li policajci trebali fizički pomagati medicinskim tehničarima.
Potrebno je ispitati cjelokupni sustav odgovornosti. Ako je policija zakazala i odbila pomoći to su još veći propusti.
Policija mora objasniti svoje postupanje i postupanje svojih službenika. Liječnici moraju objasniti procjene, odluke o terapiji i načinu sputavanja. Uprava bolnice mora objasniti nadzor nad zaposlenicima i postupanje nakon smrti pacijenta.
Bolnica nije mjesto na kojem pacijent smije izgubiti ljudsko dostojanstvo. Psihičko stanje, uznemirenost, verbalne prijetnje ili odbijanje hospitalizacije nikome ne daju pravo na nasilje.
Kristianova obitelj zaslužuje cjelovitu istinu. Ne samo o posljednjih deset minuta njegova života nego i o svakoj odluci koja je prethodila tragediji.
Pripremio Toni Eterović, foto HRT
