Ne postoji nezamjenjiv političar, koliko god dugo bio na vlasti, koliko god puta pobijedio na izborima i koliko god puta oko sebe izgradio sliku političke stabilnosti. Europa posljednjih godina sve češće pokazuje da političari koji su izgledali nedodirljivo mogu izgubiti vlast kada građani zaključe da više ne razumiju njihov život.
I zato pitanje Plenkovića više nije samo pitanje HDZ-a.
To je pitanje koliko dugo jedna vlast može ignorirati osjećaj sve većeg broja ljudi da država ide naprijed na papiru, dok njihov život ne ide naprijed istom brzinom.
Plenković će reći da Hrvatska raste. Reći će da smo ušli u eurozonu. Reći će da smo u Schengenu. Reći će da imamo rast plaća, rast mirovina, europske fondove, investicije, vojnu modernizaciju i političku stabilnost.
Sve je to dio stvarnosti.
Ali postoji i druga Hrvatska.
Hrvatska čovjeka koji nakon četrdeset godina rada gleda račun za struju, lijekove, hranu i režije. Hrvatska umirovljenika koji prima nekoliko stotina eura. Hrvatska čovjeka koji čeka liječnika.
Hrvatska obitelji koja više ne može normalno platiti stan. Hrvatska mladih koji gledaju cijene nekretnina i pitaju se gdje će živjeti. Hrvatska ljudi koji rade, a svejedno imaju osjećaj da nikada nemaju dovoljno.
I tu počinje problem Plenkovićeve politike.
Euro je došao, ali osjećaj sigurnosti pao
Hrvatska je ušla u eurozonu i država će s pravom navoditi prednosti eura.
Ali običan čovjek ne živi od statistike ulaska u eurozonu.
On živi od svoje plaće i svoje mirovine. A inflacija je ostavila dubok trag.
Plenković danas tvrdi da je Vlada uspjela snažno smanjiti inflaciju i da su plaće rasle brže od cijena. Vlada navodi da je prosječna neto plaća od 2016. do 2025. porasla 96,6 posto, dok je kumulativna inflacija iznosila 36,5 posto.
To je jedan pogled.
Ali postoji drugi. Čovjek ne kupuje statističku košaricu. On kupuje kruh. Meso. Lijekove. Plaća stan. Plaća režije. Plaća gorivo.
I zato političar koji građaninu kaže da mu je realni standard porastao mora razumjeti da statistika i osjećaj života nisu uvijek ista stvar. Ako je plaća porasla, ali je istodobno porasla cijena svega što čovjek mora svakodnevno kupovati, građanin će vrlo jednostavno reći: Meni nije bolje.
Milijuni za vojsku, a ljudi pitaju kada će do liječnika
Ovdje dolazimo do pitanja koje će Plenkoviću biti sve teže izbjegavati. Hrvatska je odlučila snažno povećati ulaganja u obranu.
U proračunu za 2026. godinu Ministarstvu obrane predviđeno je 1,63 milijarde eura, dok ulaganja u opremanje iznose 757 milijuna eura. U planu su, među ostalim, Leopard tenkovi, Rafalei, HIMARS, Bradleyji i druga vojna oprema.
Hrvatska je istodobno kroz europski SAFE mehanizam pokrenula kredit od 1,7 milijardi eura za veliku modernizaciju obrambenog sustava. I sada dolazimo do pitanja koje nije protuhrvatsko, nije protunacionalno i nije protiv vojske.
Možemo li istodobno kupovati najskuplje oružje i imati građanina koji mjesecima čeka zdravstvenu uslugu? Možemo li graditi obrambenu moć, a ne riješiti dovoljno brzo liste čekanja? Možemo li imati milijarde za sigurnost, a da ljudi istodobno strahuju hoće li moći platiti lijekove? Možemo li imati sve skuplju vojnu opremu, a da dio umirovljenika i dalje živi na granici dostojanstva?
To su pitanja koja će Plenković prije ili kasnije morati odgovoriti. Jer čovjek koji nema novca za osnovnu zdravstvenu potrebu neće se utješiti činjenicom da Hrvatska ima još jedan sustav naoružanja.
Hrvatska nije samo država koja mora biti vojno sigurna
Naravno da država mora biti obrambeno sposobna.
Nitko ozbiljan ne može tvrditi da vojska nije potrebna. Ali sigurnost nije samo tenk. Sigurnost je i bolnica. Sigurnost je i voda. Sigurnost je hrana. Sigurnost je mirovina. Sigurnost je dom.
Sigurnost je čisto more. Sigurnost je zdravlje. Sigurnost je posao. Sigurnost je osjećaj da država neće ostaviti čovjeka samoga kada mu se dogodi nesreća.
Ako vlast građaninu govori da se mora naoružavati zbog novih europskih sigurnosnih okolnosti, onda taj isti građanin ima pravo pitati: A tko će naoružati moje dijete znanjem, liječiti moje roditelje i omogućiti mi dostojanstven život?
Umirovljenici više ne mogu biti statistika
Prema aktualnim podacima HZMO-a, prosječna ukupna starosna mirovina za korisnike koji su pravo ostvarili prema hrvatskom Zakonu o mirovinskom osiguranju iznosi oko 722 eura.
Pravobraniteljica upozorava da je među osobama starijima od 65 godina rizik od siromaštva posebno visok, a kod starijih koji žive sami situacija je još teža.
Zato je lako govoriti da je prosječna mirovina prešla 700 eura. Ali pitajte čovjeka što mu ostane nakon stanarine, struje, lijekova i hrane. Radi se o milijun nezadovoljnih ljudi koji mogu u jednu noć promjeniti izbor vlade.
Tada prestaje politička statistika.
Tada počinje stvarni život.
Korupcija više nije samo politička riječ
Plenkovićeva Vlada može govoriti o borbi protiv korupcije.
I mora.
Ali građani više ne žele slušati samo rečenicu da institucije rade svoj posao.
Žele vidjeti rezultate.
U srpnju 2026. Europsko javno tužiteljstvo objavilo je prvu presudu u velikom predmetu korupcije i zlouporabe europskog novca povezanom s Ministarstvom kulture i Geodetskim fakultetom. Predmet je uključivao navode o namještanju 27 javnih nabava povezanih s četiri europski financirana projekta vrijedna gotovo šest milijuna eura.
To nije dokaz da je Plenković osobno korumpiran.
Ali jest dokaz da problem korupcije u državnom sustavu nije izmišljena oporbena tema.
Ako se javni novac može namještati, izvlačiti ili zloupotrebljavati, građanin ima pravo pitati koliko takvih slučajeva postoji i zašto sustav nije ranije reagirao.
A onda dolazi ekologija
U posljednje vrijeme Hrvatska je suočena i s nizom ekoloških pitanja.
Otpad. Požari. Onečišćenja. Ilegalno odlaganje otpada.
Problemi koji se godinama pojavljuju po lokalnim sredinama. I svaki put država dođe nakon problema. Nakon što građani vide. Nakon što mediji objave.
Nakon što netko digne alarm. A građanin se pita: Gdje su bile inspekcije prije?
To je pitanje koje će Plenković sve teže moći prebacivati na lokalnu vlast.
Jer kada građanin izgubi povjerenje da država može zaštititi njegovu vodu, zemlju, zrak i zdravlje, tada politička stabilnost više nije dovoljna.
A onda rat ponovno ulazi u hrvatsku politiku
I upravo sada događa se nešto što bi Plenkoviću trebalo biti ozbiljno upozorenje.
Ratni nacionalizam ponovno postaje politička valuta. Thompson je postao puno više od glazbenika. Postao je simbol. Za jedne simbol domoljublja. Za druge simbol opasnog povijesnog ustaškog revizionizma.
A Plenković je već javno branio stav da Thompsonov koncert sam po sebi nije povijesni revizionizam niti promocija ustaštva, uz tvrdnju da pojedinačne nedopuštene simbole treba procesuirati.
Problem nastaje kada politika počne koristiti ratne emocije kao zamjenu za razgovor o sadašnjosti. Jer Hrvatska nije u 1991. godini. Hrvatska je u 2026. Naša djeca ne trebaju ponovno živjeti rat.
Naša djeca trebaju živjeti u zemlji u kojoj je bolnica dostupna, plaća dovoljna, stan moguć, okoliš čist, a političar odgovoran.
A Srbija upravo pokazuje koliko je opasan povratak ratnih mitova
07.09 2026., Srbija je pokopala Ratka Mladića. Čovjeka koji je pred međunarodnim sudom osuđen za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti.
Na njegovu pogrebu okupile su se tisuće ljudi, lijes je bio prekriven srpskom zastavom, održane su vojne počasti, a na ispraćaju su bili i srbijanski državni dužnosnici. Europska unija osudila je glorifikaciju osuđenog ratnog zločinca.
To je strašna slika Balkana.
Ne smijemo odgovoriti tako da ponovno proizvedemo vlastitu verziju istog nacionalističkog ludila. Jer ako Srbija glorificira Mladića, odgovor Hrvatske ne može biti da i mi počnemo živjeti od novih podjela, novih četnika, novih ustaša i novih ratova koji se vode preko pjesama, društvenih mreža i političkih govora.
To nije patriotizam.
To je zarobljenost prošlošću.
Thompson ne može biti zamjena za politiku
Mogu razumjeti čovjeka koji voli Thompsona. Mogu razumjeti čovjeka koji ne voli Thompsona. Mogu razumjeti hrvatskog branitelja koji je prošao rat i želi da se njegovo iskustvo poštuje.
Ali ne mogu prihvatiti da se hrvatska budućnost gradi na stalnom vraćanju u rat. Branitelji zaslužuju dostojanstvo. Ali mladi ljudi također zaslužuju budućnost.
A budućnost se ne gradi samo oružjem.
Gradi se znanjem.
I društvom u kojem se čovjek ne mora bojati hoće li sutra imati dovoljno novca za osnovne potrebe.
Može li Plenković reći: pogriješio sam?
To je možda najteže pitanje.
Može li Andrej Plenković jednom stati pred građane i reći:
Pogriješio sam.
Pogriješili smo u nečemu.
Nismo dovoljno brzo riješili zdravstvo. Nismo dovoljno brzo riješili socijalne probleme. Nismo dovoljno dobro zaštitili okoliš. Nismo dovoljno učinkovito spriječili korupciju.
Neke odluke nisu bile dobre. Neke smo stvari trebali napraviti ranije. I sada ih idemo popraviti.
To ne bi bila slabost.
To bi bila politička snaga.
Problem nastaje kada političar više ne može priznati pogrešku jer mu je vlastiti politički imidž postao važniji od stvarnog problema. A Plenković posljednjih godina sve češće djeluje kao političar koji je umoran od objašnjavanja vlastitih odluka i koji na svaku kritiku odgovara prkosom.
Možda je samo dojam.
Ali politika se ne može temeljiti samo na dojmu stabilnosti.
Narod ne mora mrziti Plenkovića da bi mu okrenuo leđa
To je još jedna stvar koju političari često ne razumiju. Građani ne moraju izaći na ulicu. Ne moraju vikati. Ne moraju mrziti. Dovoljno je da jednog dana jednostavno kažu: Dosta.
Dosta nam je čekanja. Dosta nam je afera. Dosta nam je političkog trgovanja. Dosta nam je toga da jedni imaju veze, drugi imaju novac, treći imaju stranačku iskaznicu, a običan čovjek ima samo račun koji mora platiti.
Dosta nam je da se patriotizam mjeri glasnoćom pjesme. Dosta nam je da se sigurnost mjeri brojem kupljenih tenkova. Dosta nam je da se uspjeh države mjeri samo BDP-om.
Država nije uspješna ako joj raste BDP, a čovjek se boji otići liječniku. Država nije uspješna ako kupuje oružje, a roditelj ne zna kako će platiti lijek. Država nije uspješna ako ima euro, a umirovljenik ne može dostojanstveno živjeti.
Država nije uspješna ako ima europske fondove, a korupcija se ponovno pojavljuje u projektima koji se njima financiraju.
Plenković još uvijek može promijeniti smjer
I upravo zato ovo nije poziv na rušenje države.
Nije poziv ni na mržnju prema HDZ-u. Ovo je poziv Plenkoviću da pogleda Hrvatsku izvan Banskih dvora.
Da pogleda umirovljenika. Pacijenta. Radnika. Mladu obitelj. Poduzetnika koji ne želi plaćati političke veze. Čovjeka koji živi pokraj divljeg odlagališta. Čovjeka koji ne zna kada će doći na red za liječnika.
Čovjeka koji se pita zašto država ima milijarde za oružje, a nema dovoljno brz odgovor za njegove osnovne probleme.
Ako želi ostati političar koji je obilježio jedno desetljeće hrvatske politike, Plenković sada ima još jednu mogućnost. Ne mora pobijediti svakog protivnika.
Ne mora svakome odgovoriti.
Ne mora uvijek biti u pravu.
Mora samo pokazati da još uvijek razumije što običan čovjek vidi kada pogleda svoju Hrvatsku.
A taj čovjek ne gleda prema Bruxellesu. Ne gleda prema NATO-u. Ne gleda prema Banskim dvorima.
Gleda prema svom novčaniku.
Prema svojoj bolnici.
Prema svojoj mirovini.
Prema svojoj djeci.
Prema svom domu.
I pita se: Hoće li ova država napokon početi graditi sigurnost za moj život, a ne samo sigurnost države?
To je pitanje na kojem Plenković može pasti.
Ali to je i pitanje na kojem se još uvijek može podići. Jer nijedan političar nije nezamjenjiv.
I nijedan narod nije dužan zauvijek vjerovati istom čovjeku samo zato što je dugo na vlasti.
Ako Plenković još uvijek želi voditi Hrvatsku, možda je vrijeme da prvi put nakon dugo vremena ne odgovori prkosom – nego rečenicom: „Pogriješio sam. Idemo popraviti.“
Pripremio Toni Eterović
