Daniel Goleman u svojim djelima, posebno u knjizi “Emocionalna inteligencija”, zapravo opisuje fenomen koji se može tako nazvati: osobe koje imaju teškoće u prepoznavanju, razumijevanju ili upravljanju vlastitim emocijama i emocijama drugih. On smatra da je to ozbiljan problem, kako za pojedinca, tako i za društvo. Zapravo, kako da definiramo svoje najbolje namjere, ako su pored nas ljudi koji ne znaju što žele, imaju instant ponašanje, promjenjivo do te granice da je vidljiva njihova izuzetna inteligencija, znanje, pa čak i obrnuto – zaglupljenje, ali su emotivni invalidi. Boje se onog što istinski osjećaju i negiraju sebe, svoje ja.
1. Nedostatak samosvijesti
Osobe koje ne prepoznaju svoje emocije često donose loše odluke, imaju napete odnose i teško se nose sa stresom. Goleman kaže: “Ako ne znaš šta osjećaš, ne možeš ni kontrolirati svoje reakcije.”
2. Slaba samoregulacija
Emocionalni invalidi mogu biti impulzivni, ljuti ili povučeni, jer ne znaju kako kanalizirati emocije. Ovo utječe i na profesionalni i privatni život, jer ne mogu konstruktivno rješavati konflikte.
3. Ograničena empatija
Nemogućnost prepoznavanja tuđih osjećaja vodi do slabih odnosa i društvene otuđenosti. Goleman ističe da empatija nije samo “lijep osjećaj”, nego ključna kompetencija za suradnju i liderstvo.
4. Društvene posljedice
Ako veliki broj ljudi nema emocionalnu inteligenciju, društvo postaje hladno i “tehničko”. Goleman povezuje emocionalnu pismenost sa uspjehom u školi, poslu i međuljudskim odnosima.
5. Emocionalna inteligencija se može učiti
Najvažnija poruka: i osobe koje “emocionalno zakržljaju” mogu razviti svoje emocionalne vještine. Trening samosvijesti, empatije, samoregulacije i socijalnih vještina može premostiti taj deficit. Ukratko, ono što ja nazivam “emotivnim invalidima”, Goleman vidi kao ljude sa niskom emocionalnom inteligencijom, i smatra da to nije nepopravljivo, ali zahtijeva svjesan rad i kulturu koja cijeni emocije.
Nitko nije kriv za invalidnost, ali ova invalidnost je izlječiva ukoliko se osvjesti.
TE
