Postoje rečenice koje nisu samo ružne. One su opasne. “Ubij se.”,“Baci se pod kamion.” To nisu šale. To su udarci. Iza ekrana ili na pozornici – svejedno. Riječ izgovorena bez odgovornosti može pasti na nekoga tko je već na rubu.
Vrijeđanje i ponižavanje nisu snaga
U svijetu u kojem se glasnoća često zamjenjuje vrijednošću, najviše odjekuju oni koji nemaju što ponuditi osim buke. Vrijeđanje i ponižavanje nisu snaga. To je najjeftiniji oblik pažnje. Onaj tko drugome govori da se ubije ne pokazuje moć, nego prazninu – nedostatak granica, nedostatak empatije i potpunu nesposobnost da nosi vlastite emocije bez gaženja tuđeg dostojanstva.
Dr. Daniel Goleman bi to nazvao slomom samoregulacije i empatije: kad emocija preuzme, a savjest šuti. Dr. Gabor Maté bi dodao da takav govor često dolazi iz neriješene unutarnje napetosti – ali to nikada, ni u jednom trenutku, ne opravdava štetu koja se nanosi drugome.
Jer šteta je stvarna.
Riječi se talože u tijelu i mislima
Riječi koje potiču na samoozljeđivanje ne ostaju u zraku. One se talože u tijelu, u mislima, u noćima bez sna. Dr. Thomas Joiner pokazuje da osjećaji odbačenosti i bezvrijednosti mogu gurnuti čovjeka prema najcrnijim mislima. Takve poruke ih hrane. Pojačavaju ih. Učvršćuju laž da netko nije vrijedan postojanja.
Ako si bio ili jesi meta takvih riječi, ovo je važno čuti: to što je izgovoreno – nije istina o tebi.
To je ogledalo onoga tko je to izgovorio.
Ne moraš to nositi. Ne moraš to dokazivati. Ne moraš odgovarati na svaki napad. Imaš pravo na granice.
Blokirati nekoga nije slabost. Prijaviti nasilje nije pretjerivanje.
Povući se i zaštititi svoj prostor nije poraz – to je briga o sebi.
Viktor Frankl je govorio da između onoga što nam se dogodi i naše reakcije postoji prostor. U tom prostoru živi naša sloboda. Sloboda da ne prihvatimo tuđe riječi kao vlastitu istinu. Sloboda da sačuvamo dostojanstvo čak i kad ga drugi gaze.
Nikome nemojte reći da se ubije
Ovo nije poziv na tišinu. Ovo je poziv na jasnoću. Nikome nemojte reći da se ubije.
Ni u šali.
Ni u bijesu.
Ni “onako”.
Jer ne znate tko to čita. Ne znate što nosi. Ne znate koliko je blizu ruba.
A ako si ti taj koji čita i boli ga – izdrži još ovaj trenutak.
Potraži nekoga tko zna slušati. Prijatelja. Obitelj. Stručnjaka. Liniju pomoći.
Nisi sam, čak i kad se tako osjećaš.
Svijet ne treba više glasnih ljudi bez granica.
Treba više onih koji znaju stati.
I više onih koji, unatoč svemu, biraju ostati.
Tvoje postojanje ima težinu koju tuđe riječi ne mogu poništiti.
I to je istina koja vrijedi više od svake uvrede.
Toni Eterović
