Neuroznanstvenik Michael Merzenich održao je predavanje na konferenciji How Kids Learn, gdje je govorio o tome kako djeca uče i kako se njihov mozak razvija iz perspektive neuroznanosti.
Njegov pristup ide u rudimentarno shvaćanje razvoja mozga. Objašnjava da su ljudi u suštini produkt onoga što su radili i događaja kojima su svjedočili. Neuroplastičnost je sposobnost mozga da se razvija i prilagođava individualnoj dinamici svakog pojedinca, ali taj proces nije nužno pozitivan. Može nas učiniti sposobnijima, ali nas isto tako može odvesti u krivom smjeru.
Svaki čovjek ima svoj individualni tok plastičnosti mozga, koji se oblikuje kroz okolinu, navike, iskustva i ljude s kojima odrasta.
Razvoj mozga u djetinjstvu
Djeca se rađaju s izrazito plastičnim mozgom. U toj fazi mozak pokušava izgraditi model stvarnosti koji će služiti kao alat za snalaženje u svijetu. Razvoj u početku ide spontano, kroz promatranje i interakciju s okolinom.
Ono što dobiva prioritet ne bira se svjesno, nego kroz neku vrstu “natjecanja” među informacijama. Okruženje u kojem dijete odrasta – kultura, običaji i iskustva – uvelike određuju smjer razvoja mozga i kasniju osobnost.
Dugo se smatralo da se plastičnost smanjuje s godinama, ali Merzenich naglašava da to nije tako jednostavno. Plastičnost ostaje prisutna cijeli život, ali se mijenja njen oblik. Spontana plastičnost postupno prelazi u plastičnost izbora, gdje naši svjesni izbori počinju određivati smjer razvoja.
U gornjim dijelovima mozga formiraju se ciljevi koji zatim šalju impulse kontrole za učenje. Kada učimo neku vještinu, mozak promatra ljude koje smatra uspješnima i na temelju njih stvara model kojem teži.
Učenje kao način života
Merzenich naglašava da učenje ne bi smjelo biti samo dio dana, nego način života. Djeca prirodno žele informacije koje ne odgovaraju njihovoj trenutnoj slici svijeta, jer ih to tjera da je promijene.
Kroz taj proces ne razvijaju samo znanje, nego i vještine.
Ističe da samo čitanje knjiga nije dovoljno snažan poticaj za neuroplastičnost ako ne uključuje ništa novo. Ono što najviše potiče razvoj su nove aktivnosti, poput sporta nakon škole ili bilo kakvih iskustava koja izlaze iz poznatog okvira.
Različiti stilovi učenja
Kao važan primjer navodi istraživanje koje je provodio na Sveučilištu u Kaliforniji, gdje je proučavao aktivnost mozga kod studenata i doktoranata tijekom rješavanja problema.
Rezultati su pokazali velike razlike. Neki su dolazili do rješenja brzo i direktno, dok su drugi išli širim putem, s više razumijevanja, ali sporije.
U početku je vjerovao da postoji univerzalna metoda učenja, ali je shvatio da to nije točno. Da postoji jedan način, ne bi postojale umjetničke škole niti raznolikost kreativnosti.
Svaki mozak je rezultat drugačijeg spleta okolnosti i razvija vlastite mehanizme za rješavanje problema. Kako kaže, implicitne sposobnosti određuju eksplicitne namjere poput rješavanja zadataka.
Problem forsiranog učenja
Merzenich upozorava na problem pretrpavanja djece informacijama na silu. Takav pristup često ima kontraefekt.
Djeca koja se ne snalaze u takvom sustavu brzo razviju negativnu sliku o sebi kao o nekome tko nije sposoban učiti. Ta slika kasnije snažno utječe na njihove životne odluke.
Spominje i djecu s ADHD, gdje statistike pokazuju ozbiljne dugoročne posljedice ako im se ne pomogne na pravi način. Kritizira sustav koji takvu djecu često kažnjava umjesto da im pomogne da kompenziraju svoje nedostatke, iako je to moguće kroz neuroplastičnost.
Širi problem i potencijal rješenja
Merzenich naglašava da se radi o problemu koji pogađa milijune djece i odraslih. Vjeruje da znanstveni pristup neuroplastičnosti može značajno pomoći u rješavanju tih problema.
Tim temama se detaljnije bavi u svojoj knjizi “Soft-Wired”, gdje objašnjava kako se razumijevanje mozga može primijeniti u stvarnom životu.
Njegova poruka nije optimistična naivno, nego realna – mozak se stalno mijenja, ali smjer te promjene ovisi o tome kako učimo, što radimo i kakve izbore donosimo.
B.M. FOTO: unsplash.com
