Nekad se doista mnogi pitaju u uspjehu zašto ja nisam taj? Imam talent, viziju, ali nikako da dođem do dovoljno novca, što je tako prokleto oko mene pa ne mogu uspjeti kao mnogi? Imam poštene namjere za društvo ali to nitko ne prepoznaje, čak i Bog ponekad ga pitam pa čemu sve ovo, bar me ti znaš.… svatko nekoga upozna, napravi jedan dva koraka, ali moj tata nije milijuner i ne može mi pomoći, osjećam da moja kreativnost i ambicija pati. Želim pošteno ali ne ide….
Tu počinje borba sa sobom, ljudima i Bogom
I upravo tu počinje jedna od najdubljih unutarnjih borbi modernog čovjeka. Borba između talenta i stvarnosti. Između onoga što čovjek osjeća da može biti i onoga što mu život dopušta da postane.
Jer nije svaki uspjeh nastao samo radom. Ljudi to teško priznaju, ali mnogi su u život krenuli s potpuno drukčijih pozicija. Netko je naslijedio novac, kontakte, sigurnost, poznanstva, obiteljsku moć, zaleđe koje ga je guralo kada je padao.
Netko kreće sam bez pozadine
A netko drugi kreće potpuno sam. Bez zaštite. Bez kapitala. Bez “svog čovjeka”. Bez ikoga tko će otvoriti vrata.
I onda takvi ljudi godinama gledaju kako manje talentirani prolaze lakše samo zato što pripadaju pravim krugovima, obiteljima ili sustavima. To zna boljeti do kosti.
Posebno kada čovjek osjeća da njegove namjere nisu pokvarene. Kada ne želi gaziti ljude, varati, krasti, prodavati obraz, niti postati bezosjećajan.
A ipak život izgleda kao da nagrađuje upravo suprotne.
Tada čovjek počne razgovarati sam sa sobom. Pa i s Bogom. “Što još trebam napraviti?”, “Zašto meni ne ide?”, “Zašto drugi dobiju priliku, a ja samo čekam?”
I najgore je što okolina često ne vidi unutarnju borbu čovjeka koji pokušava ostati pošten dok ga život melje između ambicije i nemoći.
Mnogi talenti propadnu
Mnogi talentirani ljudi ne propadnu zato što su lijeni ili nesposobni, nego zato što:
- predugo čekaju priliku,
- nemaju podršku,
- psihički se iscrpe,
- izgube vjeru u sebe,
- ili jednostavno žive u sustavu gdje nije dovoljno samo biti sposoban.
A onda dolazi još gora faza. Čovjek počne sumnjati u vlastitu vrijednost.
Počne se pitati: “Možda ipak nisam dovoljno dobar.”, “Možda sam precijenio sebe.”, “Možda je sve ovo uzalud.” A zapravo često nije problem u talentu nego u okolnostima koje nisu jednake za sve.
Društvo voli pričati priče da svatko može uspjeti ako dovoljno želi. To zvuči motivirajuće, ali stvarnost je mnogo okrutnija. Neki ljudi do cilja dolaze kroz otvorena vrata, a neki godinama udaraju glavom o zid samo da ih netko uopće primijeti.
Ipak, postoji nešto što mnogi uspješni ljudi izgube putem, a oni koji dugo pate često sačuvaju, osjećaj čovjeka u sebi.
Počneš razumjeti ponižene, zaboravljene, usamljene
Jer kada godinama prolaziš kroz odbijanja, nepravde i osjećaj nevidljivosti, počneš mnogo bolje razumjeti:
- ponižene,
- zaboravljene,
- usamljene,
- i ljude kojima nitko nije dao priliku.
Možda baš zato neki ljudi nikada ne postanu milijunaši, ali ostanu ljudi. A to danas nije mala stvar. Naravno da čovjek želi uspjeti.
Želi stvoriti nešto veliko, pomoći sebi, obitelji i društvu. Želi dokazati da njegov talent nije bio slučajan osjećaj. I nema ništa loše u toj gladi za uspjehom.
Ali najveća tragedija nastaje kada čovjek zbog neuspjeha počne mrziti sebe. Jer vrijednost čovjeka nije uvijek vidljiva kroz novac, status, pratitelje, veze, ili luksuz.
Neki od najvrjednijih ljudi društva nikada nisu dobili priznanje koje su zaslužili. I možda je upravo to najteži dio života, nastaviti vjerovati u sebe kada te svijet uporno zaobilazi.
No mnogi koji su na kraju nešto stvorili priznaju jednu stvar, najgore bi bilo da su potpuno odustali od sebe.
Zato možda odgovor nije u tome da čovjek preko noći postane netko drugi, nego da ne dopusti da ga gorčina potpuno pretvori u ono protiv čega se cijeli život borio.
Toni Eterović
