Dr. Brené Brown, profesorica socijalnog rada i istraživačica ranjivosti, srama i hrabrosti, u jednom od svojih najpoznatijih govora objašnjava zašto je ranjivost zapravo završna faza zrelosti. Navodi i kako joj je jedan citat potpuno promijenio pogled na vlastiti rad i način na koji doživljava kritiku.
Svoj govor započinje osobnim iskustvom naglog uspjeha. Njezin TED talk postao je viralan i odjednom je bila izložena velikoj količini pažnje. Kao nekome kome je to bilo novo, to joj je stvorilo pritisak.
Počela je čitati komentare na internetu. U njima su bile sve njezine najveće nesigurnosti i strahovi, izrečeni bez filtera. Takvo iskustvo ju je snažno uzdrmalo i natjeralo da preispita kako doživljava kritiku i vlastitu vrijednost.
Arena i izloženost
Brown koristi pojam “arena” kao metaforu za prostor u kojem pokušavamo ostvariti nešto vrijedno. To je mjesto gdje postoji rizik neuspjeha, srama i kritike.
Naglašava da cilj nije ući u takav prostor potpuno zaštićen. “Oklop” kojim se pokušavamo obraniti od kritike dugoročno nas usporava i iscrpljuje. Takav pristup stvara dodatni teret koji nije održiv.
Cilj je biti dovoljno otvoren da negativne poruke ne upravljaju našim ponašanjem i ne koče nas u onome što radimo.
Čije mišljenje vrijedi
Jedna od ključnih stvari koje ističe je selekcija čijih mišljenja uopće slušamo.
Brown navodi da prima kritike i savjete samo od ljudi koji su i sami u procesu stvaranja, koji riskiraju i izlažu se. Drugim riječima, od ljudi koji su također “u areni”.
Mišljenja anonimnih pojedinaca koji ne sudjeluju u tom procesu za nju nemaju istu vrijednost i ne dopušta da utječu na njezin rad.
Što dolazi s izlaganjem
Biti izložen znači prihvatiti da određene stvari dolaze s tim.
Prva je sram, odnosno mogućnost da budemo posramljeni pred drugima. Druga je nedostatnost, osjećaj da možda nismo dorasli zadatku ili da smo se precijenili.
Treća je uspoređivanje, gdje se fokus prebacuje na to što drugi rade bolje i gdje se stvaraju dodatni pritisci. I četvrta je stvarni neuspjeh, situacije u kojima stvari ne ispadnu kako smo planirali.
U takvim trenucima važno je imati ljude koji će realno sagledati situaciju, bez umanjivanja problema, ali uz podršku i smjernice kako nastaviti dalje.
Najveći kritičar
Brown naglašava da najveći i najzlobniji kritičar najčešće nismo drugi ljudi, nego mi sami.
Idealizirana slika o sebi može postati izvor unutarnjeg pritiska. Kada pokušavamo ukloniti sve dijelove sebe koji ne odgovaraju toj slici, ostaje samo glas koji nas konstantno kritizira.
Takav način razmišljanja dugoročno iscrpljuje i koči osobni razvoj.
Ranjivost kao snaga
Važno je prihvatiti tko smo, iz kakvih okolnosti dolazimo i što nas je oblikovalo. Iskusni ljudi se, kako kaže, prepoznaju po tome što mogu biti ranjivi, a da ih to ne slomi.
Upravo u tome vidi ključ ranjivost nije slabost, nego sposobnost da budemo izloženi, svjesni sebe i da unatoč tome nastavimo dalje. Na kraju se sve svodi na izbor: možemo ući u arenu ili kasnije razmišljati što bi bilo da smo to učinili.
B.M. FOTO: .pexels.com
