Nama koji živimo u vanjskom svijetu sa svojom dinamikom teško je zamisliti što znači živjeti u apsolutnoj predvidljivosti, a upravo to je služenje doživotne kazne zatvora bez mogućnosti pomilovanja. Svaki dan je jednak prethodnom, i nema promjene, samo jedan beskrajan dan. Postoji osobita vrsta okrutnosti u služenju doživotnog zatvora bez ikakve promjene u rutini, dinamike, svega onoga što čini život zanimljivim.
Beskrajan dan
Upravo tu kaznu služi Jodi Arias za brutalno ubojstvo svog bivšeg dečka Travisa Alexandera, motivacijskog govornika kojeg je izbola sa čak 27 uboda nožem, prerezala mu vrat, te upucala u glavu. Država je bila zgrožena ovim slučajem koji je dobio veliku medijsku pozornost. Jodi, koja je zatvorena 2008. godine priželjkivala je radije smrtnu kaznu nego doživotni zatvor bez mogućnosti pomilovanja. A evo zašto doživotni zatvor može doista biti gora kazna od smrtne, osobito ako ga služiš u jednom od najgorih zatvora za žene u Americi, onom u Arizoni gdje ljetne temperature dosežu preko 40 stupnjeva u samicama.
Vrijeme, kontrola, psihološko propadanje
Ono što je teško shvatiti ljudima u vanjskom svijetu je koliko je teško provoditi vrijeme u doživotnom zatvoru uz iščekivanje prirodne smrti. Kad se desetljećima ne događa ništa osim jedne iste predvidljive rutine, a vrijeme provodiš uglavnom u samoći, to je osobito razorno za psihu. Svaki dan je isti onom prethodnom. Osuđenici na smrt imaju nešto što Jodi nema; bar nekakav rok, iščekivanje nečega – pa makar to bila i smrt.
Potpuni gubitak sebe
Kontrola se odnosi na potpuni gubitak autonomije. Ne odlučuješ kad ćeš se probuditi, što ćeš jesti, tko će biti s tobom u ćeliji. U zatvoru ne moraš donositi ni jednu odluku, svaki aspekt tvoje egzistencije je kontroliran od drugih. Psihološka težina ovih uvjeta slomi ljude unutar zatvora koje je gledajući izvana teško razumjeti. Postepen gubitak svake nade i identiteta, a ne postoji izlaz makar i u smrti. Samo čekanje prirodne smrti do koje mogu proći desetljeća.
Doživotni zatvor bez mogućnosti pomilovanja nalik je postepenom nestajanju s ovog svijeta. Pitanje je koliko je to nehumano čak i prema teškim zločincima; u ovakvom kaznenom sistemu nema ništa od rehabilitacije, samo tortura do prirodne smrti. Smrt je konačna, a u ovom slučaju zatvorenici pate bez da vide kraj.
Autor: Katarina Baričić, prof, foto: YouTube
