Nakon tragedije svi traže krivca, ali pravosuđe ne može raditi pod ultimatumima
Nakon tragičnog slučaja u Drnišu podignula se velika hajka i javno seciranje pravosuđa, rokova, sudaca i sutkinja. Nema dvojbe da je sustav u ovom slučaju negdje zakazao i da građani imaju pravo tražiti odgovore, ali problem nastaje kada se iz jednog slučaja počne širiti atmosfera javnog pritiska prema cijelom pravosuđu, gotovo kao da sudovi moraju raditi pod političkim naredbama i rokovima.
Počelo se govoriti kada sudac mora raspisati raspravu, kada je mora završiti, koliko smije trajati predmet i tko je spor ili brz. To je vrlo opasan teren za svaku demokraciju. Sudac nije službenik koji mora donositi odluke po ritmu medija ili politike nego osoba kojoj je država dala autonomiju upravo zato da presuđuje bez pritiska.
Sudnica nije maraton ni natjecanje u brzini
U državi gdje sudovi imaju tisuće predmeta i gdje pojedini suci godinama nasljeđuju stare i teške postupke, postavlja se pitanje očekuje li javnost od pravosuđa savršenstvo koje nijedan sustav na svijetu nema.
Ako politika i ministri počnu javno prijetiti rokovima i ultimatumima sucima, tada se otvara mogućnost još većeg problema: površnih postupaka, brzih presuda bez dovoljno analize, pogrešnih osuda ili oslobađanja krivih ljudi zbog proceduralnih grešaka. Brzina sama po sebi nije pravda.
Naprotiv, najopasnije je kada se stvori klima da “najstroži” ili “najbrži” sudac automatski ispada najbolji sudac. Sudac je tu i da oslobodi čovjeka kada nema dovoljno dokaza. Upravo je to smisao prava i pravne države.
Svaki predmet nosi svoj teret i svoju ljudsku priču
Javnost često zaboravlja da sudski postupci nisu tablice ni statistika nego sudbine ljudi. I optuženici i svjedoci su ljudi od krvi i mesa razbolijevaju se, završavaju na liječenju, psihički pucaju, mijenjaju odvjetnike, prolaze traume ili jednostavno postoje okolnosti koje usporavaju postupke.
Nekada sudac objektivno ne može završiti postupak onako brzo kako javnost očekuje.
Ponekad se mora izuzeti.
Ponekad predmet zahtijeva dodatna vještačenja.
Ponekad svaka pogreška može nekome uništiti život.
Sudnica nije kladionica ni televizijski show. To je mjesto gdje jedna odluka može značiti nečiji početak ili kraj.
Ogroman pritisak na pravosuđe ostavlja posljedice i na same suce
Malo se govori o tome koliko je posao suca psihološki težak. Mnogi suci godinama nose predmete kući u glavi, žive pod pritiskom javnosti, medija, politike i prijetnji nezadovoljnih strana.
Javna je tajna da su mnogi ostavili zdravlje, privatni život, pa i životni vijek na tom poslu.
Jer donositi odluke o ubojstvima, obiteljskim tragedijama, nasilju, djeci, korupciji i zatvorskim kaznama, nije posao koji čovjek mentalno lako nosi.
Zato svaki oblik političkog ili medijskog prisiljavanja pravosuđa može dugoročno biti vrlo opasan za demokraciju i pravnu sigurnost.
Problem nije samo u sucima nego u cijelom sustavu
U javnosti se često stvara dojam da je za svaki problem odgovoran isključivo sudac, a stvarnost je mnogo šira. Suce se stavlja na vjetrometinu, dok sude prema onom što su dobili i vještake koji mjenjaju smjer kako hoće.
Sustav uključuje policiju, tužiteljstva, vještake, sustav mentalnog zdravlja, zatvorski sustav, zakonodavstvo i državu u cjelini.
Ako istrage godinama imaju ozbiljne propuste, tada nije problem samo u završnoj sudskoj odluci. Sve više stručnjaka upozorava da hrvatski model istraga nije dovoljno kvalitetan i da bi dio ovlasti ponovno trebalo vratiti istražnim sucima, kako bi istrage bile neovisnije i temeljitije.
Psihopati i teški duševni bolesnici traže poseban sustav
Posebno je osjetljivo pitanje osoba koje počine teška nasilna djela, a imaju ozbiljne psihijatrijske poremećaje. Društvo često nema jasnu granicu između kaznenog sustava i sustava mentalnog zdravlja.
Zato se sve češće otvara pitanje posebnih zatvorsko-psihijatrijskih ustanova za psihopate, ekstremno nasilne počinitelje i teško duševno oboljele osobe koje predstavljaju opasnost.
Istovremeno dio javnosti traži i strože kazne, uključujući doživotni zatvor za najokrutnija ubojstva, posebno u slučajevima gdje su obitelji žrtava ostale šokirane malim kaznama i promjenama vještačenja tijekom procesa.
Reforma da, ali represija nad sucima ne
Nakon tragedija uvijek dolazi val emocija i potrebe da se nešto promijeni. To je razumljivo. Ali promjene se ne smiju pretvoriti u javni obračun sa sudovima i sucima.
Najbolje rješenje su kvalitetnije istrage, bolji zakoni, više sudaca i stručnjaka, psihijatrijske reforme i ozbiljna analiza sustava.
Jer pravosuđe koje radi pod strahom od politike, medija i rokova više nije neovisno pravosuđe.
A upravo bi svaki oblik prisile i političkog diktiranja sudskih postupaka vrlo lako mogao jednog dana završiti kao problem i pred europskim sudovima.
Toni Eterović
