Plastična kirurgija označava oblikovanje tijela; tijelo je najfinija živa glina, ali ono ima svoj karakter. Kirurg nije samo netko s maskom, on je arhitekt koji pokušava da renovira zgradu. Kad povuče prvi rez na tijelu, on ulazi u osobni prostor koji je desetljećima bio zatvoren. Ispod te kože je čitav jedan svemir, tkivo, masti, mreža kapilara toliko sofisticirana da bi se i pauk posramio.
Kontrolirana trauma
Estetska kirurgija je zapravo kontrolirana trauma da bi smo natjerali tijelo da zaraste bolje nego što je bilo. Ali kvaka je u tome da ne možemo narediti tijelu kako da zaraste. Ono što nitko ne vidi na Instagramu je invazivnost estetske kirurgije, da netko tko napravi rez, radi pravu invaziju na organizam. To posebno dolazi do izražaja u rekonstruktivnoj kirurgiji, kad kirurg uzima dijelove sa drugih dijelova tijela i spaja ih na one koje treba popraviti.
Što ako se u vlastitoj koži osjećamo kao podstanar?
Estetika je često najbrža psihoterapija na svijetu; za ženu koja je pobijedila rak, rekonstukcija dojke je povratak njene cjelovitosti. Za djevojku kojoj se cijeli svijet smijao u školi, operacija nosa je izlaz iz zatvora. Ipak, skalpel siječe kožu, ali ne liječi traumu. Nekad nam treba mir ili razgovor s terapeutom, a ne nož koji će sijeći naše tijelo. Kad kirurg siječe, on siječe i živce, i zato se ljudi koji su se podvrgnuli estetskim zahvatima često osjećaju kao da im je taj dio tijela tuđi, ne pripada njima.
Kad naše tijelo ne prepoznaje implantat
Čak i kad operacija uspije, naš organizam može strano tijelo tretirati kao neprijatelja, te oko njega omotati zaštitni sloj. Nekad se tijelo uplaši tog neprijatelja, pa dokazi do „kapsularne kontrakture“, kad ono što bi trebalo biti mekano i prirodno postaje tvrdo i bolno. To nije greška kirurga, to je reakcija našeg imunološkog sustava na strano tijelo.
Trebamo li svake godine novi estetski softver?
U estetskoj kirurgiji ne kupujemo samo izgled, potpisujemo ugovor s našim imunitetom. Ako imunitet prestane surađivati, ne možemo protiv njegove volje. Naše lice je naša životna mapa na kojoj je zapisano sve što smo prošli. Ako ga ispeglamo, postajemo bezizražajni – kao da smo isključili emocije da bi sačuvali fasadu. To postaje Instragram filter uživo, kad svi izgledaju slično.
Autor: Katarina Baričić, prof., foto: freepik
