Mogu li osobe nakon moždanog udara i teški invalidi dobiti dovoljno rehabilitacije kroz HZZO? Zašto se obitelji osjećaju napušteno i je li hrvatski zdravstveni sustav dovoljno osjetljiv prema najtežim bolesnicima? Uplaćivali su cijeli život zdravstveno, kome i čemu? Nabiguzima koji niti ne budu u komisiji nego po cijele dane obijaju kavane grada.
Kada obitelji izgube vjeru u sustav
Među najtežim životnim trenucima svakako su oni kada član obitelji doživi moždani udar. U nekoliko minuta čovjek može izgubiti govor, pokretljivost, samostalnost i velik dio života kakvog je poznavao.
U tim trenucima obitelji očekuju da će zdravstveni sustav biti njihov saveznik. No mnogi građani tvrde da se nakon početnog liječenja suočavaju s dugim administrativnim postupcima, ograničenim brojem terapija i osjećajem da moraju dokazivati kako njihov bližnji zaslužuje nastavak rehabilitacije.
Zbog toga se sve češće postavlja pitanje: radi li sustav dovoljno za one kojima je pomoć najpotrebnija ili ih sabotiraju? Birokratski trutovi zakone zaobilaze a postoje zvučna imena i za plave kuverte.
Moždani udar ne završava izlaskom iz bolnice
Moždani udar nije bolest koja završava otpusnim pismom.
Za velik broj pacijenata prava borba počinje tek nakon povratka kući. Potrebne su fizikalne terapije, radna terapija, logopedska pomoć, vježbe i kontinuirana rehabilitacija.
Stručnjaci godinama upozoravaju da rehabilitacija nije luksuz nego sastavni dio liječenja. Bez nje mnogi pacijenti gube mišićnu snagu, postaju nepokretni, ovise o tuđoj pomoći i razvijaju dodatne zdravstvene komplikacije.
Upravo zato obitelji teško prihvaćaju situacije u kojima smatraju da je opseg odobrene rehabilitacije nedostatan za stvarne potrebe bolesnika. Nedozvoljava se brojne na čekanju fizioterapeute usavršiti a 90% nam je iznjelo svoje priče. Nisu od interesa za tri godine prakse.
Jesu li najteži bolesnici postali nevidljivi?
Posebno su bolna pitanja koja se odnose na starije osobe i teške invalide.
Ako osoba od 70 ili više godina preživi težak moždani udar, mnogi članovi obitelji strahuju da se na njezin oporavak gleda manje optimistično nego na oporavak mlađih pacijenata.
Takav osjećaj stvara duboko nepovjerenje prema institucijama.
Naravno, medicinske odluke trebaju se donositi prema zdravstvenom stanju i stručnim kriterijima, a ne prema dobi. No kada obitelji ne dobivaju jasna obrazloženja, nastaje prostor za sumnje, frustracije i osjećaj nepravde.
Što najviše boli obitelji oboljelih?
Mnoge obitelji ne traže čuda. Ne očekuju da će svaki pacijent ponovno hodati ili se potpuno oporaviti.
Ono što žele jest prilika. Prilika da njihov otac, majka, suprug ili supruga zadrži što više samostalnosti.
Prilika da se očuvaju mišići.
Prilika da osoba može samostalno sjesti, ustati ili napraviti nekoliko koraka više nego jučer.
Za nekoga tko nikada nije živio s posljedicama moždanog udara to mogu izgledati kao male stvari. Za obitelji koje svakodnevno njeguju teško bolesne osobe to su golemi životni pomaci.
Plaćamo li zdravstveni sustav koji je dostupan svima?
Građani godinama izdvajaju značajna sredstva za zdravstveno osiguranje.
Zato se mnogi pitaju:
- Imaju li svi jednaka prava na rehabilitaciju?
- Jesu li najteži bolesnici dovoljno zaštićeni?
- Dobivaju li siromašniji pacijenti jednake mogućnosti kao oni koji mogu platiti privatne terapije?
- Postoji li dovoljno transparentnosti u donošenju odluka?
To nisu pitanja protiv zdravstvenog sustava.
To su pitanja koja proizlaze iz želje da sustav bude bolji, pravedniji i dostupniji.
Hrvatska stari, a potreba za rehabilitacijom raste
Hrvatska je među europskim zemljama s izrazito starim stanovništvom.
Istovremeno raste broj moždanih udara, neuroloških bolesti i kroničnih stanja koja zahtijevaju dugotrajnu rehabilitaciju.
Zbog toga pitanje rehabilitacije više nije problem pojedinaca.
To postaje nacionalno pitanje.
Društvo koje stari mora ulagati više u rehabilitaciju, prevenciju invaliditeta i podršku obiteljima koje skrbe o bolesnima.
Nitko ne smije biti otpisan
Najveća opasnost svakog zdravstvenog sustava nije nedostatak novca. Najveća opasnost je trenutak kada se čovjek počne promatrati kao trošak. Osoba koja je preživjela moždani udar nije broj predmeta.
Nije statistika. Nije administrativni zahtjev. To je čovjek koji želi zadržati dostojanstvo, kvalitetu života i nadu.
Bez obzira ima li 40, 60 ili 80 godina.
Zaključak
HZZO i zdravstvene institucije imaju iznimno odgovoran zadatak: osigurati da osobe nakon moždanog udara i teški invalidi dobiju rehabilitaciju koja odgovara njihovim stvarnim potrebama. Za najteže bolesnike propisana je zakonska fizikalna kao i patronažna terapija od godine dana a ne od 15 dana.
Istovremeno, građani imaju pravo postavljati pitanja, tražiti transparentnost i ukazivati na probleme koje vide u praksi.
Jer vrijednost jednog društva ne mjeri se prema tome kako se odnosi prema zdravima i snažnima, nego prema tome kako se odnosi prema onima koji bez pomoći sustava ne mogu sami.
Zamjerke na rad HZZO Split poslane su premijeru, ministrici zdravstva i članovima komisije koji obijaju kavane i čevapnice. Velika je saga priči “velikih komisionara” koji su se nakesali kuvertama za nedopuštene stvari a “čiste ruke” Uskoka ili novih nadzora bi lako utvrdile nepravilnosti i organizirani kriminal.
Toni Eterović
