Hrvatska danas ima gotovo 47.000 registriranih kopitara, a broj konja i magaraca posljednjih godina značajno raste. Prema najnovijim podacima Hrvatske agencije za poljoprivredu i hranu (HAPIH), na kraju 2025. godine u Hrvatskoj je bilo registrirano 38.797 konja i 8.321 magarac. Uz njih je evidentirano i 30 mula, 17 mazgi te četiri zebre, odnosno ukupno 47.169 kopitara.
Podaci pokazuju koliko se hrvatsko društvo promijenilo kada je riječ o držanju velikih životinja. Konj više nije isključivo radna životinja kakva je bio nekada. Danas se drži zbog sporta, rekreativnog jahanja, turizma, uzgoja, terapijskog jahanja, tradicionalnih manifestacija, očuvanja izvornih pasmina, održavanja pašnjaka, a dio životinja koristi se i za proizvodnju mesa. Magarci se također drže zbog uzgoja, turizma, očuvanja izvornih pasmina, rekreacije, tradicionalnih aktivnosti, a na pojedinim gospodarstvima i zbog proizvodnje magarećeg mlijeka.
Broj konja i magaraca snažno raste
Rast broja kopitara posebno je zanimljiv kada se usporede podaci iz posljednjih godina. Hrvatska je 2018. godine imala 23.649 registriranih konja i 3.683 magarca. Krajem 2025. godine broj konja popeo se na 38.797, dok je broj magaraca dosegnuo 8.321.
Samo tijekom 2025. godine broj registriranih konja povećan je za gotovo 2.900, a broj magaraca za više od 900. To pokazuje da konji i magarci više nisu marginalna pojava u hrvatskom ruralnom prostoru, nego postaju važan dio gospodarstva, turizma, sporta i privatnog vlasništva.
Istodobno, javnosti nije uvijek jednostavno dostupna potpuna slika o tome gdje se sve te životinje nalaze, koliko ih se drži na velikim rančevima, koliko na OPG-ovima, koliko u konjičkim klubovima, a koliko kod privatnih vlasnika koji imaju samo jednog ili nekoliko konja.
Žive li hrvatski konji uglavnom na rančevima?
Ne postoji jedna vrsta mjesta na kojem se drže hrvatski konji. Dio ih se nalazi na velikim farmama i ergelama, dio na OPG-ovima, dio u konjičkim klubovima i sportskim objektima, a dio kod privatnih vlasnika. Sve je više i turističkih rančeva koji nude jahanje, izlete i različite oblike boravka u prirodi.
Posebno mjesto imaju hrvatske izvorne pasmine. Hrvatski hladnokrvnjak i hrvatski posavac među najvažnijim su domaćim pasminama, a njihov se uzgoj povezuje s očuvanjem genetske baštine, tradicijskim načinom držanja životinja i održavanjem ruralnog prostora.
Na nekim gospodarstvima konji cijeli dio godine borave na otvorenim pašnjacima, dok se drugdje drže u boksovima i svakodnevno izvode na ispašu ili trening. Zbog toga nije dovoljno samo znati da je životinja registrirana. Za dobrobit životinje ključno je kako je smještena, čime se hrani, ima li dovoljno vode, kakvo je stanje njezinih kopita i kože te dobiva li potrebnu veterinarsku skrb.
Koliko hrane treba jedan konj?
Konj je biljojed čiji se temelj prehrane najčešće sastoji od trave i kvalitetnog sijena. Ovisno o dobi, tjelesnoj težini, zdravstvenom stanju i količini rada, može mu biti potrebna i dodatna hrana, poput koncentriranih krmiva, žitarica, minerala i vitamina.
Posebno se mora paziti na prehranu sportskih konja, starijih životinja, gravidnih kobila i životinja koje imaju zdravstvene probleme. Stalna dostupnost zdravstveno ispravne vode jedan je od osnovnih uvjeta držanja.
Kod životinje koja cijeli dan boravi na pašnjaku situacija može izgledati jednostavno, ali odgovoran vlasnik mora voditi računa o kvaliteti pašnjaka, količini dostupne hrane, vodi, zaklonu od vremenskih uvjeta i zdravstvenom stanju životinje.
Zato rečenica „konj je na livadi i sam se hrani“ nikako ne znači da vlasnik više nema obveza.
Koliko mjesečno košta briga za jednog konja?
Trošak držanja konja može se drastično razlikovati. Vlasnik koji ima vlastitu zemlju, sijeno i odgovarajuću infrastrukturu može imati znatno manje troškove od osobe koja konja drži u profesionalnom konjičkom centru.
U hrvatskim konjičkim centrima pansion za konja može iznositi nekoliko stotina eura mjesečno. Primjerice, pojedini centri navode cijene od približno 266 do 465 eura mjesečno, dok drugi nude smještaj od oko 300 do 500 eura, ovisno o razini usluge i načinu držanja.
Na to treba dodati veterinarske troškove, cijepljenja, kontrolu i obradu zuba, održavanje kopita, eventualno potkivanje, lijekove, prijevoz, opremu i troškove liječenja.
Zbog toga vlasništvo nad konjem nije jednokratni trošak kupnje životinje. To je dugoročna financijska obveza koja može trajati desetljećima.
Zdrav konj može zahtijevati nekoliko stotina eura mjesečno za osnovnu skrb, dok kod starog, bolesnog ili sportskog konja mjesečni troškovi mogu biti znatno veći.
Što ako vlasnik više nema novca za konja?
Ovo je jedan od najvećih problema koji se može pojaviti kod privatnog držanja konja.
Netko može kupiti konja dok ima novca, posao i dovoljno vremena, a nekoliko godina kasnije ostati bez mogućnosti da ga kvalitetno uzdržava. Životinja međutim i dalje mora dobivati hranu, vodu, veterinarsku skrb i odgovarajući smještaj.
Vlasnik ne može jednostavno prestati dolaziti na ranč ili pustiti konja da se sam snađe.
Ako osoba više ne može brinuti o životinji, odgovorno rješenje je pronaći novog vlasnika, dogovoriti prodaju ili udomljavanje, smjestiti životinju u odgovarajući pansion ili potražiti pomoć organizacija i osoba koje se bave konjima. Ako je životinja ugrožena, potrebno je uključiti veterinara i nadležna tijela.
Problem nastaje kada vlasnik nema ni novca ni rješenja, a životinja ostaje na gospodarstvu.
Tko kontrolira konje i rančeve u Hrvatskoj?
Registracija životinja ne znači da država svakoga vlasnika svakodnevno kontrolira. Sustav je podijeljen između različitih institucija.
HAPIH vodi važne registre i sustave identifikacije i sljedivosti životinja, dok veterinarska inspekcija Državnog inspektorata provodi službene kontrole.
Za kopitare postoje propisana pravila identifikacije, registracije i vođenja podataka. Posjednici imaju mogućnost pristupa podacima o svojim životinjama kroz odgovarajuće sustave.
Veterinarska inspekcija kontrole provodi prema planovima, procjeni rizika, prijavama građana, epidemiološkim okolnostima i drugim kriterijima. To znači da činjenica da postoji registriran ranč ne znači da inspektor svaki mjesec dolazi provjeravati svaku životinju.
Može li registrirani ranč ipak imati probleme sa životinjama?
Registracija životinje govori da postoji evidentirana životinja i poznat posjednik, ali sama registracija nije dokaz da je životinja svakoga dana optimalno zbrinuta.
Mogući problemi mogu se odnositi na nedovoljnu količinu hrane i vode, neadekvatne uvjete smještaja, lošu higijenu, prenatrpanost, ozljede, neodržavana kopita, nedostatak veterinarske skrbi, loše ograde ili nedostatak zaštite od ekstremnih vremenskih uvjeta.
Upravo je zato dobrobit životinja zasebno pitanje od registracije životinje.
Europska pravila zahtijevaju da vlasnici i posjednici životinjama osiguraju odgovarajuću hranu, vodu, smještaj i uvjete koji zadovoljavaju njihove fiziološke i etološke potrebe.
A što je s bikovima i drugim govedima?
Kod goveda treba biti posebno oprezan s brojkama. Hrvatska ima više od 440.000 registriranih goveda, ali taj broj uključuje krave, bikove, junad, junice, telad i druge kategorije.
Prema podacima HAPIH-a, tijekom 2024. godine evidentirano je 442.043 goveda i 133.035 krava. Razlika između ta dva broja ne predstavlja broj bikova, jer se u njoj nalaze i druge kategorije goveda.
Bikovi se prvenstveno koriste u uzgoju, odnosno reprodukciji, dok se goveda općenito drže radi proizvodnje mlijeka i mesa. U Hrvatskoj se goveda mogu pronaći na velikim farmama, OPG-ovima, pašnjačkim gospodarstvima i drugim poljoprivrednim objektima.
I kod goveda vrijede pravila o identifikaciji, registraciji, hranidbi, zdravstvenoj zaštiti i dobrobiti životinja.
Država daje potpore za dobrobit životinja
Posebno zanimljiv dio priče predstavljaju državne potpore. Hrvatski sustav poljoprivrednih potpora predviđa plaćanja povezana s dobrobiti životinja u govedarstvu, a postoje i mjere kojima se podupire očuvanje ugroženih izvornih pasmina.
To otvara pitanje koje bi trebalo ozbiljno istražiti: koliko se javnog novca godišnje isplaćuje vlasnicima životinja za pojedine mjere dobrobiti, koliko ima korisnika, kakvi su uvjeti za dobivanje novca i kako se na terenu provjerava jesu li ti uvjeti doista ispunjeni.
Jer postoji velika razlika između činjenice da je životinja upisana u registar i činjenice da joj je stvarno osigurana dobra životna skrb.
Gotovo 47.000 kopitara otvara veliko pitanje
Hrvatska danas ima gotovo 47.000 registriranih kopitara. Konji i magarci postaju sve prisutniji u turizmu, sportu, rekreaciji, poljoprivredi i privatnom vlasništvu.
Ali što je veći broj životinja, veća je i odgovornost sustava.
Nije dovoljno znati koliko Hrvatska ima konja i magaraca. Treba znati gdje se nalaze, tko ih drži, pod kojim uvjetima žive i što se događa kada vlasnik više nije sposoban financirati njihovu skrb.
Za ozbiljnu državu dobrobit životinja ne počinje tek kada netko prijavi zanemarivanje. Ona počinje registracijom, nastavlja se kontrolom i završava odgovornošću vlasnika.
A možda je upravo sada vrijeme da se javnosti pokaže cijela slika: koliko Hrvatska ima konja, magaraca i goveda, koliko država daje novca njihovim vlasnicima, koliko se rančeva i gospodarstava kontrolira, koliko se nepravilnosti pronalazi i što se događa sa životinjama koje njihovi vlasnici više ne mogu uzdržavati.
Imperij tim
