Bila sam žrtva nasilja, a sad drugima pomažem na način kako se pomoglo meni. Po statistici u Hrvatskoj se svakih 15 minuta fizički zlostavlja jedna žena, ostale vrsta nasilja uz fizičko su stalno prisutna, često zbog manipulacije nasilnika žrtvi ako su bez fizičkog, čak i ne prepoznata.
25. 11. obilježava se Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama. Kako u cijelom svijetu tako i u Hrvatskoj, aktivisti za prava i pomoć žrtava nasilja svak na svoj način daje svoj doprinos u svrhu otvaranja svijesti o nasilju, te da bi poručili koliko je nasilje društveni problem, a ne problem jedinke.
Čini nam se da je nasilja sve više i više, ili je to iz razloga što se o nasilju napokon govori? Do nedavno se nasilje tajilo između 4 zida, među obitelji. Žrtve su traume proživljavale u sebi, razbolijevale se i fizički i psihički, ostajale s nasilnikom, te rijeđe nego zadnjih godina se prijavljivalo nasilje, a danas se na 10 nasilja prijavi 1, što je i dalje mal postotak rješavanja nasilja prijavama, ali znatno veći nego prije koju godinu. Žrtve često ne prijave nasilje jer su u većini nasilničkih odnosa ekonomski ovisne o nasilniku, tako i stanbenim prostorom. Okolina koja ima toleranciju na nasilje je također jedan od razloga neprijavljivanja nasilja. Ostajanje sa nasilnikom nije dobro za nikoga, ni za žrtvu kao ni za nasilnika, a riješenja postoje. Postoje prava žrtvi nasilja koja skupa sa žrtvom sprovode institucije, udruge, organizacije civilnog društva koje se bave obitelji i problematikom nasilja, te kroz savjetovanja o pravima žrtve, psihološki, pravno, različitim radionicama, i podrškom se žrtvu osnažuje do osamostaljenja i socijalizacije. Što ranije prepoznamo i prijavimo nasilje, posljedice za žrtvu će biti manje, kao i što ćemo na taj način spriječiti svako buduće nasilje te malo po malo stvoriti nenasilnu okolinu. Svi smo odgovorni za nasilje, svi smo dužni prijaviti svako prepoznato nasilje, bilo nad nama osobno ili prema bilo kojoj osobi iz okoline.
Nažalost živimo u kulturi koja neravnopravno odgaja dječake i djevojčice te iz toga razloga istraživanja pokazuju da su u 92˛% prijavljenih slučajeva muškarci počinitelji nasilja. Osobe koje od djetinjstva gledaju i doživljavaju nasilje naposlijetku postaju ili žrtve ili nasilnici, i zato je na svima nama da se taj trend življenja prekine. Na nama je da napokon sa djecom i mladima krenemo razgovarati o ravnopravnosti, nenasilju, toleranciji, solidarnosti i suradnji. Koliko puta sam samo čula rečenicu „Baba mi je rekla da sad kad imam curu, da joj prvo muški pokažem di joj je misto“, ta tragična rečenica je već nasilje i za kazniti, i iskreno se nadam da će se izgovarati sve manje, a šta više sa djecom i mladima pričati o ranije navedenim temama.
U Hrvatskoj se napokon građanstvu počela otvarati svijest o nasilju nakon nekoliko tragičnih događaja uzrokovanih nasiljem, prosvjedima protiv nasilja, te napokon i većim medijskim prostorom koji je ustupljen na temu. To su radikalni načini da bi se žrtve podržalo da prijave nasilje, da se ne osjećaju same, građane da bi shvatili da je problem nasilja društveni problem, a ne problem susjeda, te da nasilno susjedstvo jako utječe na budućnost naše djece. Ove hvale vrijedne aktivističke akcije protiv nasilja su zaslužne i za promjene u sustavu koji bi trebao zaštititi žrtvu, a do nedavno nije imao ni adekvatne kaznene zakone za počinitelje nasilja. Interesantno je da se pojam žrtva prvi put u hrvatskom pravosuđu spominje tek 2008. godine. Još je mnogo posla pred nama da bi društvo živjelo nenasilnu kulturu, al mi vjerujemo jer promjene radimo i već ih i osjećamo, zakoni su u svakodnevnim izmjenama, institucije su dobile na znanje da se nijedno nasilje pa ni instuticionalno neće tolerirati, žrtve znaju da imaju podršku, a na državi je da edukacije o ravnopravnosti i nasilju počnu organizirati već u ranijoj dječjoj dobi, od vrtića.
Osobno jako podržavam i preporučujem pratiti umjetnost koja radi na nenasilnoj kulturi življenja, gdje se publici kroz predstave i razna umjetnička djela predočuje nasilje kao loša pojava društva , dočaravajući psihička stanja žrtve, kao i nasilnika. Neke od žrtava nasilja su istinu odlučile staviti na papir , te su na taj način čitatelja približile sa osjećajima koje žrtve proživljavaju, sa kojim se problemima svakodnevno susreću, te dale niz odgovora na pitanja tipa kako dolazi do nasilja, zašto se žrtvi teško odlučiti prijaviti nasilje, koje su posljedice nasilja i slično. Svaka čast na tolikoj hrabrosti svakoj žrtvi koja je progovorila o svom iskustvu, jer jako je bolno opet proživljavati loša iskustva, da bi drugima pomogli svojim saznanjima. Istaknula bi bivšu žrtvu nasilja Sandru Petrž koja je do sad napisala 3 knjige o vlastitom iskustvu nasilja svih oblika koja je proživljavala još od ranog djetinjstva do neispunjene velike ljubavi sa bivšim partnerom nasilnikom sa kojim ima i dijete.
Mi u Građanskoj inicijativi STOP NASILJU Šibenik radimo sa žrtvama iz cijele Hrvatske. Osim žena žrtava nasilja, imamo i muškarce koji su pretrpjeli ili trpe nasilje. Također Nasilje ne bira ni spol, ni dob, ni vjeru, ni obrazovanje, al činjenica je da je u našoj kulturi življenja najčešće nasilje na rodnoj osnovi upravo zbog patrijarhata kao i crkvenog odgoja koji ne dopušta ravnopravnost već indirektno i mudro smišljeno poziva na strahopoštovanje i tajnovitost, umjesto na poštivanje kroz ravnopravnost i otvorenost. Zato je na svima nama da se probudimo, i realno sagledamo u kakvoj okolini živimo a kakvu želimo, te da mi osobno budemo najbolja promjena koju radimo za budućnost naših potomaka.
Marina Šimundža, aktivistica za prava i pomoć žrtvama nasilja
1. dio