Nasilje nad ženama dubok je i sustavan društveni problem, a stručnjaci iz područja psihologije, socijalnog rada i ljudskih prava (poput organizacija Autonomna ženska kuća Zagreb i Ženska soba) dinamiku tog fenomena objašnjavaju kroz jasne empirijske podatke i psihološke mehanizme.
Koliko žena doista strahuje i treba sigurnu kuću?
U Hrvatskoj svaka četvrta žena doživi fizičko ili seksualno nasilje, a sigurne kuće su konstantno popunjene do svojih maksimalnih kapaciteta. Broj žena koje doista strahuju daleko je veći od službenih brojki, jer tek svaka četvrta žena prijavljuje nasilje nadležnim institucijama.
Žene traže smještaj u sigurnim kućama onda kada je njihov život (ili život djece) izravno ugrožen, odnosno kada nemaju financijsku neovisnost niti podršku obitelji za siguran bijeg. Službeni podaci pokazuju da žene u prosjeku trpe nasilje godinama prije nego što skupe hrabrost potražiti pomoć ili pobjeći u sklonište.
Kako razumjeti zlostavljanje (fizičko i psihičko)?
Suština zlostavljanja nije u pukom fizičkom sukobu, već u uspostavljanju potpune moći i kontrole nad žrtvom.
-
- Psihičko nasilje: To je sustavno uništavanje žrtvina samopouzdanja. Uključuje uvrede, izolaciju od prijatelja i obitelji, financijsku kontrolu te uhođenje. Stručnjaci ovo nazivaju prisilna kontrola (eng. coercive control). Ono je gotovo uvijek uvertira u fizičke napade.
- Fizičko nasilje: Manifestira se kroz tjelesne napade (guranje, šamaranje, udaranje). Ono služi kao alat za zastrašivanje kako bi se održala kontrola uspostavljena psihičkim zlostavljanjem.
- Zabluda o “sukobu”: Sukob je situacija u kojoj dvije ravnopravne osobe imaju različita mišljenja. Nasilje je odnos u kojem jedna strana drži svu moć, a druga živi u stalnom strahu.
Obostrano nasilje vs. muškarci nad ženama
Službeni podaci policije i stručnih udruga potvrđuju da muškarci u premoćnom postotku pretendiraju kao počinitelji teškog partnerskog nasilja.
U kaznenim djelima nasilja u obitelji i partnerskog nasilja, žene su žrtve u 75% do preko 90% slučajeva prema statistikama MUP-a.
Koncept “obostranog nasilja” u intimnim vezama stručnjaci uglavnom odbacuju. Kada žrtva uzvrati udarac ili verbalno napadne zlostavljača, to je najčešće samoobrana ili reakcija na dugotrajni teror, a ne ravnopravno sudjelovanje u nasilju.
Najteži oblici nasilja s tragičnim ishodom (ubojstva žena od strane bivših ili sadašnjih partnera) isključivo su rodno uvjetovani i čine ih muškarci.
Kako je djeci koja to trpe?
Djeca koja svjedoče nasilju u obitelji nisu samo “promatrači” – ona su izravne žrtve nasilja.
-
- Trauma i razvoj: Stalni život u stanju “pripravnosti” i straha mijenja dječju arhitekturu mozga, uzrokujući anksioznost, depresiju, poremećaje u prehrani i probleme u školi.
- Transgeneracijski prijenos: Djeca kroz promatranje uče modele ponašanja. Dječaci koji svjedoče nasilju imaju veći rizik da i sami postanu nasilni, dok djevojčice imaju veći rizik da kasnije u životu toleriraju nasilno ponašanje partnera.
- Osjećaj krivnje: Djeca vrlo često krivnju za obiteljske sukobe prebacuju na sebe, vjerujući da su ona razlog zašto se roditelji svađaju ili tuku.
Može li se žena izvući iz tog začaranog kruga?
Da, izlaz je u potpunosti moguć, ali zahtijeva vanjsku i stručnu podršku jer je krug nasilja psihološki iznimno teško prekinuti.
- Zašto je teško? Nasilnici koriste taktiku “medenog mjeseca” – nakon faze nasilja slijedi faza kajanja, donošenja darova i obećanja da se to više neće ponoviti. To žrtvi budi lažnu nadu i zadržava je u odnosu.
- Koraci za izlazak:
- Prekidanje šutnje: Priznavanje problema i povjeravanje osobi od povjerenja ili stručnjaku.
- Sigurnosni plan: Priprema ključnih dokumenata, nešto novca i lokacije na koju se može pobjeći u kriznom trenutku.
- Institucionalna pomoć: Kontaktiranje policije (broj 192) ili specijaliziranih udruga.
Pripremio Toni Eterović
