Ljudi koji su prošli kroz moždani ili srčani udar, ili su to gledali kod svojih najbližih – sve češće ne mogu oprostiti hitnim prijemima ono što smatraju ključnim propustom: nedostatak pravovremene reakcije. U brojnim Facebook grupama građani dijele potresna svjedočanstva o trenucima koji su njihovim obiteljima nepovratno promijenili živote.
Svakodnevica obilježena stresom svih građana
U pozadini tih priča nalazi se šira slika – svakodnevica obilježena stresom, nezdravim načinom života i sustavom koji mnogi doživljavaju kao nedovoljno spreman za stvarne potrebe ljudi. A pitanje koje se sve češće postavlja jest: tko je takav život uopće želio?
Sugovornici, koji žele za sada ostati anonimni, tvrde kako trenutna organizacija hitne pomoći i bolničkih prijema više nije održiva. Smatraju da je nužno uvesti nadzornike na terenu te osigurati veću odgovornost i učinkovitost sustava. Jer, kako kažu, građani si više ne mogu priuštiti da umiru u čekaonicama ili vraćeni – bez reakcije i bez dostojanstva.
Pričamo o propustima prema životu a liječnici o manjku prava
Dok mi raspravljamo o slučaju propusta, djelatnicima hitne je na TV najvažniji beneficirani radni staž. Znači i bol se vrti oko novca, a to što građani uplaćuju zdravstveno osiguranje, to je nebitno. Mi smo upali u socijalni sumrak. Tj. mrak. Pričamo o gubitku života zbog propusta, i preko noći temu okrenemo na plaće, pa potom koliko je to težak posao. Svaki treći građanin ima svoje svjedočanstvo, jeste li dio njih? Jeli posao težak policiji na očevidima, vatrogascima, državnim odvjetnicima, psihijatrima, kirurzima sa kojima smo pričali?
Apsolutno su birali taj posao i uvreda je građanima pod raznim bolestima reći da je njihov posao težak. Svaki posao je njemu najteži. To su dodatne uvrede i smanjivanje odgovornosti te zasipanje naših rana solju i vatrom.
Nisu dočekali pomoć na vrijeme
Primjeri koje navode su potresni. Od optužbi da pacijenti „fingiraju“, do odbijanja prijevoza u bolnicu koje je završilo reanimacijom. Jedan slučaj opisuje moždani udar oca koji nije shvaćen ozbiljno te je ostavljen čekati – posljedica je trajni invaliditet. Drugi govore o smrti od infarkta u samoj čekaonici, gdje su pacijenti došli s bolovima u prsima, ali nisu dočekali pomoć na vrijeme.
“U 70% slučajeva se reagiralo, ali tek nakon što sam morao uključivati policiju i vikati na dispečere da je životna ugroza.”,”Ne mogu oprostiti hitnoj pomoći ni hitnom prijemu, moj muž je mrtav od Božića“, navodi jedna građanka, potvrđujući iskustva desetaka drugih.
Istovremeno, liječnici često obiteljima nakon tragedije poručuju kako je udar bio toliko jak da ga ne bi preživjelo ni uz pet doktora. Takve izjave dodatno produbljuju nepovjerenje, osobito kada se obdukcijski nalazi čekaju mjesecima.
Kritike se ne zaustavljaju samo na hitnoj intervenciji
Kritike se ne zaustavljaju samo na hitnoj intervenciji. Nakon moždanog ili srčanog udara, mnogi pacijenti otpuštaju se kući bez jasnih smjernica za oporavak. Obitelji ostaju bez podrške, fizikalna terapija nije automatski osigurana, a liste čekanja su duge. U nekim slučajevima, pacijente se opisuje kao „spore“ ili „teške“, bez razumijevanja konteksta njihova zdravstvenog stanja.
Takve izjave, osobito kada dolaze od vodećih ljudi zdravstvenih odjela, dodatno potiču ogorčenje i sumnju u sustav koji bi trebao štititi živote.
Ovo je priča o povjerenju
Ipak, unatoč svemu, postoje i drugačija iskustva. Brze i učinkovite intervencije koje su pojedincima spasile život podsjećaju da u sustavu postoje predani i stručni ljudi. Upravo zbog njih, neki građani predlažu osnivanje posebnog fonda dobrovoljnih donacija, koji bi bio pod kontrolom djelatnika hitne pomoći i služio kao dodatna motivacija i nagrada za njihov rad.
Jer na kraju, ovo nije samo priča o sustavu – ovo je priča o povjerenju. A ono se, jednom izgubljeno, teško vraća.
Toni Eterović
