U svakom čovjeku postoji duboka potreba da bude voljen i prihvaćen. To je jedna od najosnovnijih ljudskih potreba. No ponekad, još u djetinjstvu, naučimo da ljubav nije nešto što dolazi prirodno, nego nešto što se mora zaslužiti. Upravo o tome često govori kanadski liječnik traume Gabor Maté, koji je velik dio svog života posvetio razumijevanju veze između emocija, traume i zdravlja.
Jedna je potreba za privrženošću, druga za autentičnošću
Prema njegovim riječima, svako dijete dolazi na svijet s dvije jednako važne potrebe. Jedna je potreba za privrženošću – potreba da bude voljeno, prihvaćeno i sigurno u odnosu s onima koji o njemu brinu. Druga je potreba za autentičnošću – potreba da bude ono što jest, da slobodno osjeća, izražava se i pokazuje svoju pravu prirodu. U idealnim okolnostima te dvije potrebe mogu živjeti zajedno. Dijete može biti potpuno svoje i istovremeno potpuno voljeno.
Sakriti dio sebe nego riskirati gubitak ljubavi
No život ponekad ne izgleda tako. Kada dijete osjeti da njegove emocije nisu prihvaćene, kada shvati da su određeni osjećaji, reakcije ili dijelovi njegove osobnosti nepoželjni, tada se u njemu događa tiha prilagodba. Dijete nesvjesno uči da je sigurnije sakriti dio sebe nego riskirati gubitak ljubavi. Tako počinje proces u kojem osoba polako odustaje od vlastite autentičnosti kako bi zadržala pripadnost.
Moramo biti drugačiji kako bismo bili prihvaćeni
O tome Maté govori kada kaže da trauma nije samo ono što nam se dogodilo, nego ono što se dogodilo u nama kao posljedica tih iskustava. Trauma nije nužno jedan dramatičan događaj. Ponekad je to dugotrajan osjećaj da moramo biti drugačiji kako bismo bili prihvaćeni.
S vremenom takva prilagodba može oblikovati čitavu osobnost. Osoba nauči biti dobra, susretljiva, odgovorna i uvijek spremna pomoći drugima. Nauči potiskivati vlastite potrebe, ne pokazivati ljutnju i rijetko govoriti “ne”. Naizgled, takva osoba često je vrlo voljena i cijenjena u društvu. Ljudi je opisuju kao toplu, brižnu i pouzdanu.
Ljudi sa maskom skrivaju veliku bol
No iza te slike ponekad se skriva tiha bol. Kada živimo iza maske prilagodbe, drugi ljudi mogu voljeti ono što vide, ali ne upoznaju naše pravo biće. Tako se može dogoditi da osoba bude okružena ljudima, a ipak osjeća duboku usamljenost. Ne zato što nema ljubavi oko sebe, nego zato što ta ljubav nikada nije susrela njezino pravo lice.
Dr. Maté također upozorava da dugotrajno potiskivanje emocija ne ostaje samo na razini psihologije. Tijelo pamti ono što um pokušava zaboraviti. Kada stalno zanemarujemo vlastite osjećaje i potrebe, tijelo dugo nosi teret stresa. U svojim knjigama, poput When the Body Says No i The Myth of Normal, Maté govori o tome kako kronični stres, potisnute emocije i stalna potreba da udovoljimo drugima mogu dugoročno utjecati na naše mentalno i fizičko zdravlje.
Ljudima i sebi moramo pomoći da skinemo maske
Jedna od njegovih snažnih misli kaže da pravo pitanje nije zašto ljudi razvijaju ovisnosti, bolesti ili različite oblike patnje, nego zašto postoji toliko boli koja stoji iza tih ponašanja. Kada počnemo postavljati to pitanje s razumijevanjem i suosjećanjem, otvara se prostor za dublje iscjeljenje.
Poruka koju Maté prenosi nije poruka krivnje, nego razumijevanja. Načini na koje smo se prilagodili životu često su bili najbolji način da preživimo okolnosti u kojima smo odrasli. No ono što nam je nekada pomagalo da se zaštitimo, kasnije može postati prepreka našem unutarnjem miru.
Dopustiti si biti ono što jesmo
Put prema ozdravljenju počinje onog trenutka kada se ponovno počnemo povezivati sa sobom. Kada polako učimo slušati vlastite osjećaje, prepoznati svoje granice i dopustiti si biti ono što jesmo. Tek tada ljubav koju primamo od drugih može doista dotaknuti našu stvarnu osobu, a ne samo sliku koju smo stvorili kako bismo bili prihvaćeni.
Možda je upravo to jedna od najvažnijih lekcija života: da prava ljubav ne traži da izgubimo sebe. Ona počinje ondje gdje imamo hrabrosti biti istiniti.
Pripremio Toni Eterović
