Zamisao da politički moćnici mogu zaustaviti velike farmaceutske uspjehe često se pojavljuje u javnim raspravama, ali stvarnost je znatno kompleksnija. Razvoj lijekova, regulacija i tržište ne ovise o jednoj volji niti o jednoj globalnoj strukturi. Proces je razgranat, kontroliran i uključen u sustav koji teško dopušta centralizirano upravljanje. Ovo je pregled što svjetski lideri doista mogu — a što nikako ne mogu — kada je riječ o farmaciji.
VJEČNO PITANJE JELI SVJETSKI GOSPODARI ZAUSTAVLJAJU LIJEK ZA RAK I NEIZLJEČIVE BOLESTI?
Razvoj lijekova prolazi kroz jasno definirane faze, pod stalnim nadzorom regulatornih tijela. Rani koraci odvijaju se u laboratorijima, sveučilištima i privatnim tvrtkama. Vlade mogu odlučiti hoće li financirati određene projekte putem grantova i poticaja, no ne mogu zabraniti privatnoj tvrtki da istražuje ako ima vlastita sredstva. Ovdje nastaje ključna uloga državnih regulatora. Agencije poput FDA-a ili EMA-e nadziru prelazak iz jedne faze u drugu. Mogu usporiti postupak, postaviti dodatne sigurnosne zahtjeve ili odbiti odobrenje na vlastitom teritoriju. Ipak, ne postoji globalna institucija koja može zaustaviti lijek svugdje — svaka država donosi svoje odluke.
Lijek postaje dostupan tek nakon što regulator potvrdi sigurnost i učinkovitost. Vlade mogu odlučiti hoće li ga uključiti u javno financiranje, što znatno utječe na njegovu dostupnost. Na cijene utječu subvencije, ugovori, ograničenja i pravila o generičkim lijekovima. Države mogu suziti pristup, ali lijek i dalje ostaje legalan i dostupan na drugim tržištima. Iako ne upravljaju znanošću, politički moćnici imaju značajan utjecaj na okoliš u kojem se lijekovi razvijaju i distribuiraju:
-
Usmjeravanje financiranja prema prioritetnim projektima (npr. pandemijske pripreme, rijetke bolesti, genske terapije).
-
Učinkovitost regulatornih tijela, od brzine pregleda dokumenata do dodatnih zahtjeva za sigurnost.
-
Pregovori i nabava, posebno u hitnim situacijama — velike države mogu osigurati prve isporuke i time drugi dio svijeta ostaviti da čeka.
-
Upravljanje patentima, što može produljiti monopol i osnažiti farmaceutske divove ili, obratno, ubrzati generičku konkurenciju.
Granice političke moći vrlo su jasne:
Ne mogu zaustaviti znanstvena otkrića u privatnim laboratorijima ili akademskim centrima diljem svijeta.Ne mogu uništiti rezultate koji već postoje, bez javnog i transparentnog sukoba s međunarodnom zajednicom. Ne mogu globalno zabraniti lijek koji je u drugoj državi odobren. Ne mogu zaustaviti inovaciju u konkurentskim državama — farmaceutska industrija je prevelika, raširena i međusobno natjecateljska. Stvarni svijet daleko je od ideje da postoji “jedna sila” koja može potpuno zaustaviti medicinski napredak.
Zašto se ipak rađaju teorije zavjere
Farmaceutska industrija je golema, vrijedna bilijune dolara. To samo po sebi izaziva sumnju javnosti. Visoke cijene terapija, kašnjenje generičkih lijekova, ekskluzivni ugovori i povijest nekoliko ozbiljnih skandala stvaraju prostor za nepovjerenje. No, suvremeni sustavi nadzora transparentniji su nego ikad: međunarodne komisije, recenzije, objavljeni podaci i regulatorne procedure smanjuju mogućnost prikrivenog globalnog “obustavljanja” inovacija. Moć svjetskih lidera može oblikovati tempo razvoja i dostupnost lijekova, ali ne i zaustaviti znanost. Mogu: regulirati, usporiti, usmjeravati sredstva, pregovarati o distribuciji i upravljati tržišnim uvjetima. Ne mogu: eliminirati inovaciju, zaustaviti istraživanja širom svijeta ili kontrolirati globalni razvoj.
Znanost napreduje kroz međunarodnu konkurenciju i suradnju — a to je mehanizam koji nijedna vlada ne može potpuno zaustaviti.
TE
