Sudska psihijatrica Randi Rosenqvist u Norveškoj je zbog slučaja Breivik uspjela promjeniti zakon. Nema se vremena bojati, kako ističe, nego sve manijake slične njemu trajno izolirati iz društva.
NEKI LJUDI SU UNATOČ KAZNI ZA TRAJNO IZOLIRANJE
Randi Rosenqvist norveška sudska vještakinja psihijatrica koja je više puta sudjelovala u procjenama psihičkog stanja Breivika, posebno u vezi s njegovim zahtjevom za uvjetno puštanje i procjenom njegove opasnosti za društvo. Ona je izjavila da je Breivik i nakon višegodišnjeg zatvora i dalje opasan po društvo i da nije značajno promijenio mentalno stanje u odnosu na vrijeme počinjenih zločina.
U prvim fazama njegove sudske procjene 2011–2012. su prvo ocijenili drugi psihijatri koji su ga dijagnosticirali s paranoidnom shizofrenijom (dr. Torgeir Husby i Synne Sørheim), ali su ti nalazi bili predmet kritika i osporavanja — i Rosenqvist je bila jedna od stručnjaka koja je kasnije demantirala sudska vještačanja sa svojim zaključcima koji su izmjenili čak budučnost gledanja na psihopate.
Ona je ocijenila da Breivik i dalje ima asocijalne, histrionske i narcističke osobine
2022., na sudskom saslušanju Breivikovog zahtjeva za uvjetno puštanje nakon minimalnih 10 godina od 21-godišnje preventive kazne, Rosenqvist je svjedočila da se njegov rizik od budućeg nasilja nije promijenio od 2012. i 2013., kada je dala svoje prve procjene. Ona je ocijenila da Breivik i dalje ima asocijalne, histrionske i narcističke osobine te da ga se ne može pouzdano smatrati manje opasnim. Konstatirala je da će ponoviti djelo, što je sud odmah zabrinulo. Ona se izjasnila da on mora biti doživotno pod stručnim nadzorom i terapijom.
Dr. Randi Rosenqvist smatra da rehabilitacija postoji i ima smisla, ali ne za sve počinitelje. Upravo po toj selektivnosti je poznata. Njezin stav se može sažeti ovako: Rehabilitacija nije pravo, nego klinička i društvena procjena. Rosenqvist kroz svoj forenzički rad jasno pokazuje da mnogi počinitelji trebaju rehabilitaciju; posebno oni kod kojih je nasilje povezano s akutnom krizom, zlouporabom droga, traumom, liječenjivim psihičkim poremećajem. Za takve osobe rehabilitacija je i humana i učinkovita.
Dr. Rosenqvist kroz svoj forenzički rad jasno pokazuje da mnogi počinitelji trebaju rehabilitaciju, ali neke otpisuje
Ali jasno kaže: nisu svi rehabilitabilni. Kod određenih profila ona smatra da je rehabilitacija vrlo ograničena ili iluzorna, primjerice kod osoba koje imaju: teške antisocijalne poremećaje osobnosti, izražen narcizam bez uvida, trajnu ideološku radikalizaciju, nedostatak kajanja i empatije, dugotrajni obrazac manipulacije. Breivik je za nju primjer tog tipa.
Za Rosenqvist nije presudna etiketa poremećaja, nego pitanje: Postoji li realna mogućnost trajne promjene ponašanja?
• uči li osoba iz posljedica
• preuzima li odgovornost
• pokazuje li stvarni uvid, a ne “naučeni govor”
• smanjuje li se rizik ponavljanja nasilja
Ako odgovori glase „ne“ rehabilitacija nema smisla nego izolacija.
Rosenqvist ne zagovara osvetničko zatvaranje. Trajna izolacija za nju znači zaštitu društva.
Rosenqvist često upozorava da sustav ponekad precjenjuje moć terapije, društvo želi vjerovati da se svi mogu promijeniti, ali forenzička psihijatrija mora prvenstveno štititi druge ljude. Zato smatra da je doživotni nadzor ili zatvorska kazna ponekad jedina odgovorna opcija.
Njezin pristup često se opisuje kao human, ali ne sentimentalan, realističan, ali ne ciničan, terapijski tamo gdje ima smisla, restriktivan tamo gdje je nužno. To je razlog zašto je toliko poštovana u pravosuđu i često kritizirana u javnosti. Prema stavu Randi Rosenqvist, neki zločinci trebaju biti trajno izolirani, i Breivik je za nju paradigmatski primjer toga.
Ali važno je razumjeti što točno znači “trajna izolacija” u njezinu profesionalnom smislu. Rosenqvist ne zagovara osvetničko zatvaranje. Trajna izolacija za nju znači: zaštitu društva, upravljanje trajnim rizikom, priznanje da se neki obrasci ne mijenjaju terapijom To je klinička i sigurnosna odluka, ne moralna presuda.
DRŽAVE KOJE SU PREUZELE NJEZIN OBRAZAC
Stavovi koje zastupa Randi Rosenqvist već se provode u praksi u više zemalja, iako se ne provode pod njezinim imenom, nego kao dio forenzičko-pravnih sustava. Ona nije zakonodavac, ali njezin način razmišljanja odgovara modelima koji već postoje.
1. Norveška (najizravniji primjer)
U Norveškoj postoji institut forvaring (preventivni zatvor):
• kazna se može neograničeno produžavati
• temelji se na trajnoj procjeni opasnosti
• nije automatska, nego stručno procijenjena
• upravo je Breivik pod tim režimom
To je gotovo točno ono što Rosenqvist zagovara:
nije doživotna kazna “po defaultu”, nego doživotni nadzor ako rizik ostaje.
2. Njemačka – Sicherungsverwahrung
Njemačka ima sustav:
• preventivnog zadržavanja nakon odslužene kazne
• primjenjuje se kod ekstremno opasnih počinitelja
• temelji se na forenzičkim procjenama
Naglasak je na:
• trajnom riziku
• nemogućnosti rehabilitacije
To je vrlo blisko Rosenqvistinom kriteriju “promjenjivosti ponašanja”.
3. Ujedinjeno Kraljevstvo
Postoje:
• whole life orders (kazne bez realne mogućnosti puštanja)
• indeterminate sentences for public protection (IPP)
(iako su reformirane, princip ostaje)
Kod terorističkih i masovnih zločina:
• rehabilitacija je sekundarna
• zaštita društva je primarna
4. SAD (drugačiji jezik, isti princip)
Iako je sustav drukčiji, postoje:
• civil commitment za ekstremno opasne osobe
• doživotni zatvor bez uvjetnog otpusta
• poseban tretman za terorizam i masovna ubojstva
Američki diskurs govori manje o “rehabilitaciji”, ali rezultat je isti: trajna izolacija onih koji se smatraju nepopravljivima.
Pripremio Toni Eterović
