Neuroznanstvenik Masaki Tanaka s Hokkaido University School of Medicine u Japanu zajedno s kolegama je istrenirao tri japanska makakija da gledaju točku na zaslonu računala točno jednu sekundu. Studija je mjerila sposobnost majmuna, odnosno njegovo subjektivno tempiranje; majmuni su se trebali osloniti na sebe i sami brojati milisekunde. Neposredno prije svakog ispitivanja, istraživači su mjerili promjere makakijevih zjenica.
Kada bi makaki procijenili da su skrenuli pogled prerano, njihova veličina je bila nešto veća nego u ispitivanjima u kojima su se makakiji precijenili, otkrili su istraživači. To implicira da, kada su zjenice bile velike, majmuni bi osjetili vrijeme ubrzano, a kada bi zjenice bile manje, majmun bi vrijeme osjećao sporije. Razlika u veličini zjenica je bila suptilna, ali Tanaka i kolege tvrde da su ove promjene značajne. Rezultati pokazuju da veličina zjenica nudi čitanje mozga kroz milisekundu.
Ovo očitavanje zjenica odražava određenu vrstu signalizacije u mozgu. Kao kemijski glasnik zove se noradrenalin i stavlja mozak u pojačano stanje budnosti, a zjenice postaju veće, sukladno nalazima istraživanja. Spomenuta povezanost predstavlja razlog zašto ova studija ima smisla, istuče Wheatley. Vrijeme proleti brzo ako smo koncentrirani, što će natjerati majmuna da misli kako je sekunda brže prošla nego što zapravo jest. Također vrijedi i obrnuto; kada je mozak malo spor ili ne obraća pažnju, vrijeme ide sporije, a sekunda se zna ”izdužiti”.
Pronalaskom da oči sadrže tragove i način na koji mozak percipira vrijeme, Tanaka kaže da će studija motivirati daljnje istraživanje o tome na koji točno način moždane stanice zapravo čine ovaj split-second izračun.
Andrea Jakovčević, foto: Pixabay
