Na radionici Move Into Life s Anat Baniel, neuroznanstvenik Michael Merzenich iznio je snažnu, ali jednostavnu ideju. Ljudski mozak nije nastao u sigurnosti. Razvijao se u neizvjesnosti. Kroz stalnu prilagodbu. Kroz susret s nepoznatim.
Merzenich podsjeća kako su živjeli naši preci. Svaki dan bio je nepredvidiv. Teren pod nogama bio je nesiguran. Zvukovi su mogli značiti opasnost. Okolina se stalno mijenjala. Upravo je to poticalo razvoj mozga. Nije bilo rutine koja uspavljuje. Mozak je morao biti budan, aktivan i prilagodljiv.
U takvim uvjetima nije bilo mjesta za automatsko ponašanje. Svaki korak zahtijevao je procjenu. Svaki pokret tumačenje okoline. Mozak je stalno predviđao, provjeravao i korigirao pogreške. Ta stalna napetost između sigurnog i nesigurnog oblikovala je ljudsku inteligenciju.
Merzenich istu logiku vidi i u razvoju djece. Bebe ne uče hodati iz priručnika. Ne slijede upute. One uče kroz pokušaje i pogreške. Pokušavaju. Padaju. Ponovno pokušavaju. Eksperimentiraju s tijelom i prostorom. Dijete ne razmišlja o “ispravnoj tehnici hodanja”. Ono reagira na trenutak. Na ravnotežu. Na podlogu. Na vlastiti osjećaj u tijelu. Upravo u toj spontanosti leži prava inteligencija. I temelj zdravog razvoja mozga.
Nasuprot tome, svijet odraslih često je previše predvidljiv. Živimo po rasporedima. Slijedimo ustaljene obrasce. Rijetko riskiramo nepoznato. Radimo stvari jer “tako treba”. Ne zato što istražujemo. Merzenich smatra da takav način života guši neuroplastičnost. Kada prestanemo eksperimentirati, mozak postaje krut. Kada prestanemo biti znatiželjni, prestajemo rasti. Predvidljivost može biti ugodna, ali nije razvojna.
Njegova poruka je jasna. Mozak se hrani izazovom. Hrani se promjenom. Hrani se nesigurnošću. Ne onom koja paralizira, već onom koja potiče istraživanje. Život u poznatom smanjuje mogućnosti učenja. Otvorenost prema novom ih povećava. Spremnost na pogreške jača mozak. Spontanost ga održava živim. I to vrijedi u svakoj dobi.
Borna Milat FOTO: Pexels.com
