Zabranjeno je ubijati; stoga se svi ubojice kažnjavaju, osim ako ubijaju u velikom broju i uz zvuk truba – Voltaire
Rat nije nikakva povijesna slučajnost, niti obično političko oružje – on je duboka manifestacija ljudske psihe. Kanal Psyphoria istražuje dubine ljudskog uma i postavlja filozofska pitanja koja oblikuje naše živote. Ljudi su oduvijek imali potrebu za konfliktima, koji se nedavno očituju u polarizaciji na društvenim mrežama. U svijetu koji se smatra civiliziranim, razvijenim i naprednim, i dalje ustraje potreba za konfliktima. Društvo koje gradi katedrale, muzeje u sveučilišta, također proizvodi oružje, tenkove i nuklearne bombe – i to sad, kako se čini, više nego ikad prije?
Interna potreba za konfliktima
Rat nije samo ono što počinje u doba kriza, ili potaknut samo tiranskim vođama – prema autoru, on je duboko ukorijenjen u naš biološki nagon, koliko god to bilo teško racionalno shvatiti. Još od primitivnih društava i plemenskog načina života pa do razvijene civilizacije, impuls za borbom nije nestao, već je transformiran u današnje digitalno doba. Logika rata se nastavlja, bez obzira na to kako se društvo mijenja, rat nije izolirani slučaj već rezultat djelovanja sila duboko u ljudskoj prirodi koje su potaknute strahom, potrebom za kontrolom, te projekcijom vlastite sjene. Takvo mišljenje zastupaju mislioci poput Carla Junga, Friedricha Nietchea i Michela Focaulta. Ako malo bolje razmislimo, ista dinamika obilježava i naš svakodnevni život koji je ispunjen rivalstvom, političkim raspravama i ideološkom polarizacijom. Rat, bio on vidljiv ili nevidljiv, nastavlja oblikovati naš identitet. Fundamentalno pitanje ostaje ne zašto se borimo, nego možemo li se prestati boriti.
Rat kao stanje uma
Ljudi nisu nikad nisu živjeli u miru; arheolozi su na temelju svojih iskapanja dokazali da je rat star koliko i čovjek. U nekim plemenima, preko 50% iskopanih kostura pokazuje znakove nasilne smrti. Primitivni ratovi nisu bili motivirani samo plodnom zemljom, ili osvajanjem teritorija; rat je bio preventivni način izbjegavanja tiranije. Vanjski konflikt služio je kao unutarnji regulator. Rat nije bio samo način preživljavanja, već društvenog balansiranja. Najranija plemena pokazuju kako je potreba za neprijateljem, onim drugim, bila način uspostavljanja kolektivnog identiteta. To dokazuje kako je rat još od najranijih vremena oblikovao mitove, političko okružje i utemeljio samo društveno tkivo. To nas dovodi do pitanja je li rat odraz društveno političkih okolnosti, ili je on duboko ukorijenjen u svakog čovjeka?
Rat kao manifestacija unutarnjih borbi
Za odgovoriti na to pitanje nisu nam dovoljne povijest ili filozofija, već moramo uroniti duboko u psihologiju. Za Thomasa Hobbsa, čovjek je biće koje se ne može regulirati samo, već treba snažnu silu koja će ga centrirati. Njegova poznata maksima je „čovjek je čovjeku vuk“, a rat je prirodno stanje ljudskih odnosa. Prema Sigmundu Freudu, ljude vodi destruktivni impuls – njega treba kontrolirati društvenim normama i pravilima, ali on nikad potpuno ne nestaje, ali pod pritiskom eruptira. Freud opisuje civilizaciju kao neprestanu tenziju između erosa, impulsa za životom, i „tanatosa“, impulsa smrti. Prema Jungu, mi se cijeli život borimo sa našom sjenom koja nas tjera na konflikte, te koju projiciramo prema vani na neprijatelja kojeg racionaliziramo u našoj okolini. Rat je samo eksternalizacija naših unutarnjih borbi – a naše unutarnje mračne sile konstantno su iskorištavane od struktura moći.
Zaključak je da temelj za započinjanje konflikata i ratova je već duboko u nama, ali mobilizacija mračnih sila u našoj prirodi odvija se izvana – jer strukturama moći to odgovara.
Autor: Katarina Baričić, prof, foto: Pixabay
