Razmišljam o stvarima o kojima se rijetko govori naglas, o onome što ostaje između redaka i izvan službenih narativa. U Iranu, Gazi i Libanonu često se tvrdi da se bolnice, sveučilišta, vrtići, škole pa čak i vjerski objekti koriste kao logistički centri i skladišta. Ta ideja sama po sebi nosi težinu koja je gotovo nepodnošljiva, jer briše granicu između civilnog i vojnog, između sigurnog i opasnog.
Kada je rat nemoguć, igra se prljavo i nikome ne možeš vjerovati
Kada se u takvim prostorima pojavljuje oružje, kada djeca postaju dio rata, bilo kroz indoktrinaciju ili prisilu, tada rat prestaje imati ikakvu čistu liniju razdvajanja.
U takvom okruženju logika rata postaje izobličena. Strategije koje bi u nekom drugom kontekstu bile nezamislive počinju se doživljavati kao nužne. Postavlja se pitanje koje je moralno gotovo nepodnošljivo: ako dijete puca, je li ono meta ili žrtva? Ako se iz bolnice lansira oružje, prestaje li ona biti bolnica u klasičnom smislu? To su pitanja na koja nema jednostavnih odgovora, ali ih se ne može izbjeći.
Istovremeno, postoji osjećaj da objašnjenja, opravdanja i pokušaji komunikacije gube vrijednost u očima onih koji su već donijeli sud. Izraelska perspektiva često se doživljava kroz prizmu sigurnosti i opstanka, dok je istovremeno izložena globalnoj procjeni, sumnji i osudi. U takvom okruženju javnost se dijeli – jedni traže dublje razumijevanje, drugi prihvaćaju pojednostavljene narative.
Dokazivati ljudima koji su već donijeli sud i zauzeli stranu
Ne može se zanemariti ni unutarnja borba unutar samog izraelskog društva. Postoje vojnici, mladi ljudi, koji se suočavaju s realnošću rata koja nadilazi sve što su mogli zamisliti. Psihološki teret takvih odluka i situacija ne nestaje nakon završetka sukoba. Također, među Židovima diljem svijeta postoje podjele, različiti pogledi na politiku, moral i budućnost tog prostora. Nemaju svi jednako mišljenje i ne žele svi rat.
S druge strane, Iran se često spominje kao ključni akter u regionalnim napetostima. Njegov odnos prema vlastitim građanima, posebno prema prosvjednicima, ženama koje traže prava i manjinama, izaziva snažne reakcije i osude. Istovremeno, optužbe o financijskoj podršci militantnim skupinama dodatno kompliciraju sliku i produbljuju nepovjerenje.
Istine se preklapaju s poluistinama i dezinformacijama
Cijela situacija na Bliskom istoku isprepletena je poviješću, religijom, politikom i propagandom. Narativi se sudaraju, istine se preklapaju s poluistinama i dezinformacijama. U takvom prostoru lako je izgubiti orijentaciju i prihvatiti pojednostavljene verzije stvarnosti.
Ono što ostaje jest brutalna činjenica da rat uvijek nosi nevine žrtve. Bez obzira na stranu, bez obzira na opravdanja, ljudska cijena je uvijek ogromna. I koliko god se pokušavalo uspoređivati, brojati i stavljati tragedije u odnos jedne prema drugima, svaka izgubljena osoba nosi vlastitu težinu koja se ne može umanjiti usporedbama. 100.000 naspram šest milijuna.
Na kraju, ostaje osjećaj nelagode i pitanje koje nema konačan odgovor: može li se uopće govoriti o ispravnim odlukama u ratu u kojem su granice između civila i boraca, između obrane i napada, između istine i propagande – gotovo potpuno izbrisane.
Jednog sam katoličkog svećenika upitao pa dobro kad sve ovo pogledaš u Gazi, možeš li ti vjerovati da Izrael namjerno cilja djecu? Može li to uopće um zamisliti? Brojni vojnici Izraela izvršavaju suicide zbog greški, svatko je nečije djete i unutrašnjost mu neda mira. Meni je na to katolički svećenik rekao. “Mislim da ne ubijaju namjerno i ciljano ali se ne trude ni pogriješiti.” Na takav diplomatski odgovor iz mene su oči skočile, i počeo sam se manično smijati da netko može vjerovati ili širiti takav stav.
Jednog sam katoličkog svećenika upitao pa dobro kad sve ovo pogledaš u Gazi, možeš li ti vjerovati da Izrael namjerno cilja djecu?
Proučavao sam zavjere i zapravo se upitao kako Izrael nema problema sa Egiptom, Jordanom, Turskom i Arabijom? Potom sam želio se uvjeriti da imaju zavjenici pravo, pa sam opet došao na zaključak ako imaju cijelu Ameriku, pa bi trebali imati Hazarsku zemlju Kavkaza, pa što bi se uhvatili zrna pustinje u Sredozemnom moru? Kome ono treba, najmanja zemlja na Bliskom istoku? Pa što nisu zapeli za malo veću? I zapravo dolazim do jasnog odgovora Sveta zemlja je za njih Sveta i pozivaju se na svoje etno i Biblijske izvore. Svatko tko zataji Bibliju nije ni Kršćanin ni Judaist.
No svatko ima pravo na stav kao što ima pravo na zahod. Nekako, moje vrijednosti su zapadne, nikako frustriranih trolova koji kočijaški se po cijele dane iživljavaju i jedva čekaju izmisliti još jednu anegdotu o Židovima. Toliko brutalnih priča sam se naslušao o Izraelu i Židovima da takve ispovraćane laži, mogu samo stvoriti PTSP od slušanja. Ljudski mozak je stvarno bolesno destruktivan, a kada ga iznose ovi što sve znaju, tada je najbolje staviti glavu u školjku i pustiti vodu.
Toni Eterović
