Ova tema otvara mnoga važna pitanja o etici, zakonima i društvenim normama koje se odnose na medijsko izvještavanje. Pravno je jasno i nedvojbeno, da je svatko nedužan dok se ne dokaže pravomoćna krivnja, te da zakon o zaštiti identiteta je strog pa i sudski za medije.
Ova tema otvara mnoga važna pitanja o etici, zakonima i društvenim normama
No u više puta smo znali komunicirati sa određenim novinarima i pitati npr. zašto ste radikalne katolike pretvorili u mesijanske Židove? Zašto njih ne imenujemo? Zašto pedofile ne imenujemo? Zašto silovatelje ne imenujemo? Zašto policajce koji počine kz djelo ne imenujemo? Zašto sve osumnjičene za pranje novca pažljivo sa inicijalima ispisujemo? I dobijemo odgovor zbog djece da ne nanesemo stigmu djeci. Pa pedofili su nanijeli traumu djeci, zašto bismo ih štitili kao društvo, zašto ih ne imenovati i slati na kastracije? Mediji će ipak ih zaštititi.
Zašto ste mnogim optuženima uskratili pravo da budu očevi i imaju djecu, a ljude po liniji komunizma ili crkvenih velikodostojnika se potpuno štiti u čudovišnijim optužbama. Apsolutno se zalažemo da se svakome štiti identitet do pravomoćnosti odluka bez uličnog linča. Ako ste pratili posebno slučaj dvije bebe pokraj Varaždina, prve vijesti su počele sa dezinformacijama, da su roditelji ubili svoje dvoje djece, a kasnije tko je čuo, čuo je, no mnogi su ostali tog uvjerenja. Nisu ih ubili, nego pod vlastitim i psihijatru znanim uvjerenjima nisu liječili i zanemarivali su pa pokapali umrlu djecu. Mediji su imali svoje istine u nizu.
Razlozi STOJE NARAVNO JASNI I DVOSMISLENI (Što je dopušteno Jupiteru nije dopušteno volu)
1. Zaštita žrtava i maloljetnika
Kod slučajeva pedofilije, seksualnog nasilja ili ubojstava djece, često se ne otkriva identitet osumnjičenika kako bi se zaštitila privatnost žrtava, posebno ako su maloljetnici. Na primjer, ako je žrtva član obitelji ili poznaje osumnjičenika, otkrivanje imena može neizravno otkriti identitet žrtve.
2. Pretpostavka nevinosti (Trebala bi vrijediti za svakoga)
U teoriji, svi osumnjičenici imaju pravo na pretpostavku nevinosti dok se ne dokaže suprotno. No, mediji ponekad odluče objaviti ime i prezime zbog senzacionalizma ili interesa javnosti. To stvara situaciju gdje pravni standardi ne idu u korak s medijskom praksom.
3. Medijski kriteriji
Novinarski kodeksi često su neujednačeni i ovise o medijskoj kući. Neki mediji opravdavaju objavljivanje imena kao „javni interes“, dok drugi ističu potrebu za zaštitom privatnosti. Takvi su kriteriji ponekad subjektivni i vođeni popularnošću vijesti, a ne etičkim standardima, što apsolutno može biti namješten linč kako za optuženog pedofila tako i za ubojicu. Do okončanja istrage pa sudskog postupka svatko je nevin, jer nije imao pravo niti da se izjasni.
4. Društvena stigmatizacija
Pojedinci osumnjičeni za određene zločine, poput ekonomske prijevare ili političke korupcije, često su izloženi javnom linču jer javnost ima negativne predrasude prema tim zločinima. Kod nasilnih zločina poput pedofilije, mediji su oprezniji jer strahuju od pravnih posljedica zbog pogrešne identifikacije. Pedofili su kao zaštićena kasta iako ih imammo na tisuće vrlo uglednih građana.
5. Zakonska regulativa
U nekim zemljama postoje zakoni koji izričito zabranjuju otkrivanje identiteta određenih osumnjičenika, dok se u drugim slučajevima oslanjaju na sudsku praksu. Primjerice, Europski sud za ljudska prava naglašava balans između prava na privatnost i prava javnosti na informaciju.
6. Utjecaj tehnologije i Googlea
Pretraživači poput Googlea olakšavaju trajnu dostupnost informacija. Iako EU nudi „pravo na zaborav“ (mogućnost uklanjanja zastarjelih ili netočnih informacija), proces je složen i zahtijeva dokaze. Mnogi ljudi nemaju dovoljno resursa za pravnu borbu s velikim korporacijama.
7. Neujednačenost prava svih osumnjičenika
Roditelji osumnjičenih često ukazuju na to da su medijske objave nepravedne prema njihovoj djeci. Ako osumnjičenik ima obitelj, objava imena može uzrokovati sekundarnu viktimizaciju njegovih najbližih. Ovo pitanje često ostaje neriješeno jer se više pažnje pridaje interesima javnosti nego obitelji osumnjičenika.
Što se može učiniti?
– Unaprijediti zakone o medijskom izvještavanju kako bi se osigurala bolja zaštita svih osumnjičenika dok se krivnja ne dokaže.
– Strože primjenjivati novinarske kodekse i sankcionirati senzacionalističko izvještavanje.
– Promicati „pravo na zaborav“ i olakšati uklanjanje štetnih informacija s interneta.
– Podizati svijest javnosti o opasnostima medijskog linča i važnosti pravne jednakosti.
Ova tematika ukazuje na duboku potrebu za ravnotežom između prava javnosti na informaciju i zaštite privatnosti pojedinaca. Nažalost, ta ravnoteža često nije adekvatno uspostavljena.
Ivana Radić
