Ako ćemo biti brutalno iskreni tijekom pandemije nismo izgubili kontrolu nad virusom. Izgubili smo kontrolu nad razumom.
Kako smo tijekom pandemije povjerovali u sve i prestali vjerovati u bilo što
U rekordnom roku, društvo se pretvorilo u prostor u kojem je bilo moguće povjerovati u gotovo sve. Internet je eksplodirao od snimki koje su “dokazivale” lažirane smrti, od tvrdnji da nas netko želi čipirati putem cjepiva, od priča o neplodnosti, tajnim planovima i globalnim zavjerama. Te stvari nisu bile samo marginalne bile su masovno dijeljene, komentirane i što je najvažnije, prihvaćane.
Ne zato što su bile uvjerljive. Nego zato što su ljudi bili uplašeni. A uplašen čovjek ne razmišlja on traži smisao. Bilo kakav. No nemojmo se zavaravati: krivnja nije samo na onima koji su širili besmislice. Znanstvena zajednica, po prvi put izložena svakodnevnom javnom seciranju, djelovala je zbunjujuće.
Danas jedno, sutra drugo
Danas jedno, sutra drugo. Preporuke su se mijenjale, stavovi su se razilazili. Ono što je u znanosti normalno proces, sumnja, korekcija u javnosti je izgledalo kao kaos. Mediji? Umjesto da smiruju, često su dolijevali ulje na vatru. Naslovi su lovili strah, klikovi su postali važniji od konteksta, a kontradikcije su se servirale kao senzacija, ne kao dio kompleksne stvarnosti.
I onda dolazi zatvaranje
Ljudi zatvoreni u stanovima. Bombardirani brojkama. Izolirani. Uplašeni. Bez kontrole nad vlastitim životom. To nije samo epidemiološka mjera to je psihološki eksperiment na globalnoj razini. I rezultat je bio očekivan: eksplozija nepovjerenja.
U takvom stanju, teorije više nisu bile teorije postale su utočište. Nakon cijepljenja, priča se dodatno zakomplicirala. Pojavile su se prijave nuspojava. Neki slučajevi, poput krvnih ugrušaka, postali su javna tema. I tu se dogodio ključni lom: više nije bilo važno koliko su ti slučajevi rijetki. Ljudi su ih doživljavali kao potvrdu vlastitog straha.
Jer jednom kad izgubiš povjerenje statistika više ne znači ništa.
Ali pravi paradoks tek dolazi
U pokušaju da se zaustave dezinformacije, počelo se brisati, označavati, filtrirati. I tu smo napravili možda najveću grešku cijelog razdoblja. Jer čim ljudima kažeš: “Ovo ne smiješ vidjeti” — oni to žele vidjeti još više. Cenzura (ili čak samo dojam cenzure) nije ubila laži. Nahranila ih je.
Ljudi su počeli razmišljati: Ako se nešto briše možda je baš to istina. I tako smo došli do apsurda: što je nešto bilo zabranjenije, to je bilo uvjerljivije. Danas živimo posljedice toga. Više nije problem što postoje lažne informacije. Problem je što je nestala jasna linija između istine i laži.
Institucije više nemaju automatski autoritet. Mediji više nemaju povjerenje. Znanost više nije nedodirljiva.
Sve je postalo upitno
I sad dolazimo do najvažnijeg pitanja što slijedi? Ulazimo u doba umjetne inteligencije tehnologije koja može generirati informacije brže nego što ih čovjek može provjeriti. Hoće li ta tehnologija pomoći da se probijemo kroz kaos? Ili će ga dodatno produbiti?
Hoće li umjetna inteligencija biti alat istine ili alat kontrole? Jer ako smo išta naučili iz pandemije, to je ovo:
Društvo ne puca kad nema odgovore.
Puca kad više nikome ne vjeruje.
A mi smo danas opasno blizu upravo toga.
Pripremio Toni Eterović
