Bivši ministar Ostojić optužuje HDZ a što je sa ubojstvom Marijane Jerković?

Ova država je u subotu ubila dječaka.

Osuđeni ubojica samo je počinitelj djela.

Omogućila mu je tako što je nakon samo 12 godina pušten iz zatvora, što je za obiteljsko nasilje rehabilitiran, tako što mu je kazna mijenjana novčanom kaznom, zato što mu suđenje za posjedovanje vatrenog oružja iz 2023. godine još nije ni počelo uz objašnjenje suda da to nije bio hitan predmet.

Ubio ga je sistem.

Onaj isti koji Banožiću omogućuje privatan ulaz u policijsku postaju kao na audijenciju nakon što je ubio čovjeka, onaj isti koji taj isti Banožić koristi za kazneno prijavljivanje svjedoka jer mu se ne sviđa što je bio prisutan u vrijeme nesreće pa je svjedok. Kriv je isti onaj sustav koji je povjerovao u Horvatinčićevu sinkopu kad je treći put ubio nekog, kojoj nitko nije kriv za smrt radnika Jadrolinije, kriva je ista ona država koja je iznjedrila Pavleke, Beroše, Barbariće… Jeste li ikada čuli da je itko od njih osuđen?

Da, sustav “bez posljedica” danas je ispratio Luku.

Svi smo krivi. Svaki put kad prešutimo, kad ne reagiramo, kad mislimo da nije naš problem.

A najviše oni koji su birali zločinačku organizaciju koja je urušila sustav. Uhljebljivanjem nesposobnih, spašavanjem svojih, pranjem ruku.

Uništili su pravosuđe, od Ustavnog do prekršajnog suda, policija nema zaštitu za obavljanje svog posla i počinitelji šetaju bez ikakvih posljedica. Sve je dopušteno, za sve postoje dvostruke konotacije, 30 ministara je otišlo zbog afera samo da bi ih se uhljebilo na drugim izdašnim pozicijama.

(ovo su riječi bivšeg ministra i akutalnog predsjednika saborskog odbora za Nacionalnu sigurnost)

Ubojstvo 24-godišnje Marijane Jerković dogodilo se 21. 01. 2002. godine u Splitu, na njezinom radnom mjestu u agenciji za nekretnine, u vrijeme kada je Ranko Ostojić obnašao dužnost glavnog ravnatelja policije.

Hladno oružje (skalpel/nož) pronađeno je tek deset dana nakon ubojstva u čajnoj kuhinji agencije. Oružje je u međuvremenu bilo oprano, a tek su kasnijim naprednim analizama na njemu detektirani tragovi krvi žrtve.

Žrtva je bila uzorna studentica bez ikakvih kontakata s kriminalnim miljeom. Iako se pretpostavlja da je ubojicu osobno poznavala (jer vrata nisu bila provaljena), policija nikada nije uspjela sklopiti čvrst krug sumnjivaca niti definirati motiv.

Unatoč činjenici da je policija naknadno nudila i novčanu nagradu od 100.000 kuna za informacije, protok vremena i inicijalno loše prikupljeni dokazi učinili su da ovaj slučaj postane jedan od najpoznatijih “hladnih slučajeva” u Dalmaciji iako se špekulira da je vidjela ugovore koje nije trebala vidjeti.

Drugi poznati neriješeni slučajevi i tragedije (2001. – 2004. i 2011. – 2016.)

Razdoblje ravnatelja policije (2001. – 2004.)

Razdoblje ministra unutarnjih poslova (2011. – 2016.)

Ubojstvo Vinka Žuljevića Klice (Sesvete, 2015.): Jedna od najbrutalnijih i najprofesionalnijih mafijaških likvidacija u novijoj hrvatskoj povijesti. Umirovljeni časnik HVO-a ubijen je u klasičnoj sačekuši na cesti dok se vraćao s mise, a ubojice na motorima su pobjegle i zapalile automobil korišten u bijegu. Slučaj je ostao potpuno neriješen i bio je izravan povod javnih prozivki upućenih Ostojiću u Saboru. 

Hrvoje Turibak ubijen je 07. 07. 2012. u obiteljskom stanu u zagrebačkom naselju Špansko. Ovaj slučaj se smatra jednim od najvećih misterija i neuspjeha hrvatske kriminalistike zbog niza kontroverzi u istrazi. Policija je odmah nakon ubojstva uhitila i kazneno prijavila Hrvojeva mlađeg brata, Tomislava. Zbog toga je fokus u potpunosti prebačen na njega, dok su drugi potencijalni tragovi i sumnjivci zanemareni.

Svi mediji i ministar u javnosti donijeli osudu

Svi mediji su unaprijed osudili brata slikali ga sa lisicima na rukama, cijela obitelj je doživjela šok. Nakon osam mjeseci, Županijsko državno odvjetništvo u potpunosti je odbacilo prijavu protiv brata jer je utvrđeno da je u vrijeme ubojstva imao čvrst alibi (snimljen je na nadzornim kamerama dok je rolao na Jarunu).

Tijekom očevida došlo je do kontaminacije tragova. Naime, otkriveno je da ključni DNK trag nađen na tijelu žrtve nije pripadao ubojici, već liječniku Hitne pomoći koji je neoprezno pristupio tijelu bez adekvatne zaštite.

Oružje kojim je počinjeno ubojstvo (nož) nikada nije pronađeno, tragovi provale u stan nisu postojali, a motiv za ubojstvo uzornog studenta građevine do danas je ostao potpuno nepoznat. Slučaj Turibak i danas se vodi kao neriješeni “hladni slučaj” u nadležnosti zagrebačke policije

Tragedija svastike na Poljudu (Split, 2015.): Iako nije riječ o ubojstvu, ovaj incident iscrtavanja nacističkog simbola na travnjaku tijekom utakmice Hrvatska – Italija prerastao je u prvorazrednu političko-sigurnosnu tragediju i sramotu za državu. Unatoč maksimalnom angažmanu policije pod Ostojićevim vodstvom i pregledavanju snimki, počinitelji nikada nisu identificirani, što je ostalo zabilježeno kao veliki neuspjeh MUP-a

Opravdani gnjev ali početi od sebe

Opravdani je gnjev svih bivših ministara pa čak i ministrice pravosuđa Vesne Škare Ožbolt, koja je istaknula na facebooku: “2008. godine, nakon brutalnog ubojstva mlade djevojke (Ivane Hodak) u centru Zagreba, tadašnji premijer Sanader ekspresno je smijenio ministra unutarnjih poslova, ministricu pravosuđa i ravnatelja policije. Ne zato što su osobno počinili nedjelo , nego zato što je postojala politička odgovornost, ili barem privid.