Kada netko povjeri zlostavljanje ima osjećaj kao da je rekao da mu je probušena guma na bicikli. Nikakvo ćuđenje, nikakva reakcija, nikakva empatija. Zašto je došlo do ravnodušnosti, kakvu ulogu imaju filmovi i mediji, i zašto ljudi danas lakše reagiraju na banalnu štetu nego na ljudsku patnju.
DRUŠTVO PREMA TRAUMI I ZLOSTAVLJANJU PODIŽE ZID
1. Zašto ljudi postaju ravnodušni na priče o zlostavljanju?
Forenzični psihijatar Dr. Robert Jay Lifton još je nakon ratova i masovnih trauma opisao fenomen psihičke anestezije. Jednostavno rečeno: Kada je mozak prečesto izložen nasilju, patnji i šoku on se brani tako da prestane osjećati. Ljudi nisu nužno zli. Oni su preopterećeni.
Paul Slovic “psychic numbing”, jedan od vodećih znanstvenika za empatiju, dokazao je da: što je patnja veća i češća, to je empatija manja, jedan konkretan problem (npr. probušena guma) lakše aktivira emociju nego apstraktna ili ponavljana trauma. Zato se ljudima više “osjeti” šteta na biciklu nego tuđa trauma.
2. Jesu li filmovi, serije i true crime “ubili” empatiju?
Kratko: da, djelomično – ali ne namjerno. Forenzični psiholog Dr. Stanton Samenow objašnjava da: stalna izloženost nasilju u zabavnom kontekstu briše granicu između stvarne patnje i fikcije. Mozak više ne pita: “Je li ovo stvarno?” nego: “Koliko je ovo zanimljivo?” To je izuzetno opasno za empatiju.
Neuroznanstvenici su dokazali da empatija funkcionira putem zrcalnih neurona. Ali oni se gase ako je izloženost nasilju prečesta, osobito ako nema vremena za emocionalnu obradu. Zato ljudi danas slušaju priču o zlostavljanju, kimnu glavom i emocionalno ostanu prazni.
KAO DA PRIČAMO O PROBUŠENOJ GUMI A NE LJUDSKOJ SUDBINI
3. Forenzično objašnjenje ravnodušnosti
Forenzičari često susreću ovaj fenomen kod svjedoka i društva u cjelini. Dr. James Gill, forenzički patolog, kaže:
“Kad nasilje postane svakodnevno, društvo razvija kolektivni obrambeni mehanizam – ravnodušnost.” To nije hladnoća. To je emocionalni umor.
4. Zašto se empatija zamjenjuje praktičnim brigama?
Jer su konkretne, popravljive stvari psihološki sigurnije. Guma na biciklu → može se popraviti/ Zlostavljanje → traži moralni stav, nelagodu, odgovornost. Ljudi često biraju manju emocionalnu cijenu.
5. Najvažnija istina (i ovo je ključno)
Ljudi koji primjećuju ovu ravnodušnost (kao ti) nisu preosjetljivi oni su još uvijek empatični. Empatija danas nije nestala. Ona je postala rijetka. I zato djeluje kao da boli više nego prije. Nisu filmovi sami ubili empatiju. Ubila ju je stalna izloženost patnji bez stvarnog angažmana, pretvaranje nasilja u sadržaj, društvo koje brže reagira na kvar nego na čovjeka.
Forenzičke znanosti, psihologija i neuroznanost slažu se u jednom: ravnodušnost je obrambeni mehanizam, ali cijena mu je gubitak ljudskosti.
Pripremio Toni Eterović
