Postoji opsežna svjetska znanstvena literatura koja se bavi pitanjem: koliko trauma i zlostavljanje u obitelji (često nenamjerno, ali sustavno) doprinose razvoju ozbiljnih mentalnih problema u odraslih. To nije „banalna” psihološka tema to je interdisciplinarno područje u psihijatriji, psihologiji i neuroznanosti koje se intenzivno proučava godinama.
Cijeli život se ne odvajamo od traume
Znanstvene studije jasno pokazuju da traumatska iskustva u djetinjstvu uključujući fizičko i emocionalno zlostavljanje, zanemarivanje i disfunkcijsko obiteljsko okruženje značajno povećavaju rizik za kasniji razvoj mentalnih poremećaja poput depresije, anksioznosti, PTSP-a i drugih emocionalnih problema.
Velike longitudinalne studije, poput Adverse Childhood Experiences (ACE) studije iz SAD-a pokazuju da negativna iskustva u djetinjstvu (npr. zlostavljanje, zanemarivanje, disfunkcionalni roditelji) ostavljaju trajne neurobiološke i psihološke tragove koji se manifestiraju kao izraženija emocionalna reaktivnost, loša regulacija
stresa i povećani rizik za psihičke poremećaje.
Ključni svjetski stručnjaci i njihovi doprinosi:
Dr. Bruce D. Perry – psihijatar i neuroznanstvenik (SAD) razvoj mozga, trauma i neurobiologija
Doprinos: Perry i suradnici su u nekoliko temeljnih znanstvenih radova pokazali kako traumatska iskustva u ranom djetinjstvu mijenjaju neurobiološki razvoj mozga, posebno u regijama povezanima s regulacijom emocija, pažnje i stresa. Rani traumatski stres može dovesti do „trajnih” neurobioloških promjena ne samo privremenih emocionalnih reakcija, već funkcionalnih promjena u mozgu.
Dr. Bessel van der Kolk – psihijatar (Nizozemska/SAD) PTSP, razvojni utjecaj trauma
Autor knjige The Body Keeps the Score i jedan od najpoznatijih svjetskih stručnjaka za trauma-stres. Naglašava kako trauma iz djetinjstva može proizvesti duboke emocionalne i fiziološke tragove te utjecati na organizaciju mozga i čitav život. Trauma nije samo „emocionalna rječitost” već ima duboke neurobiološke i socijalne posljedice.
Cathy Spatz Widom – psihologinja (SAD) longitudinalna istraživanja o učincima fizičkog i
seksualnog zlostavljanja u djetinjstvu
Widom je pokazala da ljudi s potvrđenim traumatskim iskustvima u djetinjstvu imaju znatno veći rizik razvoja ozbiljnih mentalnih i društvenih problema kasnije — uključujući duže hospitalizacije, psihijatrijske dijagnoze i probleme s funkcionalnim životom.
Prof. Vedat Şar – psihijatar i stručnjak za kompleksnu traumu (Turska) kompleksna trauma, disocijativni poremećaji, PTSP
Šar i suradnici istražuju kako trauma u obiteljskoj sredini posebno ponavljana ili kronična emocionalna povreda i zanemarivanje može dovesti do složenih psihijatrijskih simptoma, uključujući granične poremećaje ličnosti, disocijaciju i kompleksni PTSP.
Raymond Chan – neuropsiholog djetinjstva (Kina/Global) trauma i psihijatrijski ishodi
Chan je u znanstvenim pregledima naglasio ulogu traume iz djetinjstva kao prediktora razvoja ozbiljnih mentalnih stanja poput psihotičnih simptoma i kognitivnih deficita, čak i kod osoba s visokim rizikom za psihotične poremećaje.
Koliko teških mentalnih bolesti doista potječe iz obitelji?
Više od jedne traume u djetinjstvu često se povezuje s višim rizikom od kasnijih mentalnih problema uključujući depresiju, anksiozne poremećaje, PTSP i disocijativne simptome. Pojava psihotičnih simptoma, uključujući shizofreniju, povezana je s traumom iz djetinjstva, a neurobiološki model predlaže da trauma može djelovati kao dodatni čimbenik rizika kod osoba koje su već genetski ili biološki predisponirane. Neke studije sugeriraju da 30–40% ukupne varijance mentalnih bolesti može biti povezano s okolišnim rizicima poput traumatskih iskustava, a ne samo biološkom predispozicijom.
Kako trauma „ostaje s nama” dugo i zašto se ne može lako „preboljeti”
Traumatska iskustva: mijenjaju živčani sustav i regulaciju stresa, oblikuju način na koji interpretiramo odnose i prijetnju, mogu uzrokovati kronične simptome poput hiperbudnosti, emocionalne disregulacije, izbjegavanja bližih odnosa i ovisničkih obrazaca.
Ovi se obrasci često ne riješe sami od sebe čak i kada osoba fizički „napusti” obitelj jer životne strategije prilagodbe ostaju duboko ukorijenjene u živčanom sustavu.
Trauma iz djetinjstva a posebno traumatična atmosfera doma, zanemarivanje ili zlostavljanje, ne mora uvijek izravno uzrokovati mentalnu bolest, ali je znatan i valjan čimbenik rizika za razvoj ozbiljnih mentalnih poremećaja u odrasloj dobi.
Što je trauma ranija, ponavljana i intenzivnija, to je veća vjerojatnost dugoročnih psihičkih teškoća. Ovaj rizik nije sudbina: mnogi ljudi s traumatskom prošlosti vode zdrave, funkcionalne živote ali često je potrebna stručna pomoć, terapija i podrška za ozdravljenje.
Prihvaćanje traume je najlakši put do njenog savladavanja.
Pripremio Toni Eterović
