Američko izraelski psihijatar Eldar Shafir čitav život između ostalog radi na misteriji ljudi koji su škrti, financijski sebični i u strahu od neimaštine. Na prvi pogled, financijska škrtost ili sebičnost često se tumače kao moralna mana: osoba je “hladna”, “sebična” ili “pohlepna”.
Škrti i sebični ljudi, te njihove osobnosti
No suvremena psihologija i bihevioralna ekonomija nude znatno složeniju sliku. Umjesto jednostavne etikete karaktera, sve se češće govori o kognitivnim i emocionalnim mehanizmima koji proizlaze iz straha,
oskudice i mentalnog opterećenja.
Jedan od najutjecajnijih istraživača tog područja je Eldar Shafir, koji se godinama bavi pitanjem kako osjećaj oskudice stvarne ili percipirane mijenja način na koji ljudi razmišljaju, odlučuju i odnose se prema novcu i drugima.
Oskudica kao mentalno stanje, ne samo ekonomska činjenica
Prema Shafiru, oskudica nije samo objektivni nedostatak novca. Ona je prije svega psihološko stanje u kojem um postaje usmjeren na ono čega nema. Taj fokus zauzima velik dio mentalnih resursa, ostavljajući manje prostora za dugoročno planiranje, empatiju i fleksibilno razmišljanje.
Drugim riječima, osoba može biti materijalno sigurna, ali ako doživljava stalni strah od gubitka, ponašat će se kao da je u kroničnoj neimaštini.
Takvo stanje može dovesti do: pretjerane kontrole nad novcem, izbjegavanja dijeljenja ili pomaganja, rigidnih financijskih odluka, emocionalne zatvorenosti u odnosima. Izvana to izgleda kao škrtost, ali iznutra je često riječ o anksioznosti i zapravo koliko to god ljudima smetalo isti ljudi to ne vide. Neki cijeli život nemaju potrebu istražiti svoju sebičnost i to ih proždire kao neopravdani strah koji treba liječiti. – kaže Shafir.
Financijska sebičnost kao obrambeni mehanizam
U kliničkoj psihologiji, ponašanja vezana uz novac često su obrambeni mehanizmi. Novac tada ne predstavlja sredstvo razmjene, već simbol sigurnosti, kontrole i opstanka. Shafir ističe da ljudi pod utjecajem oskudice:
teže kratkoročnim koristima, teže gube osjećaj društvene odgovornosti, imaju smanjenu sposobnost sagledavanja tuđih potreba.
To ne znači da su manje moralni, već da im je kognitivni kapacitet sužen stalnom brigom.
Razlika između pohlepe i straha
Važno je razlikovati pohlepu – želju za stalnim povećanjem bez stvarne ugroze i škrtost iz straha – ponašanje proizašlo iz iskustva nesigurnosti.
Shafir naglašava da su mnoga ponašanja koja društvo osuđuje zapravo posljedica ranijih iskustava: siromaštva u djetinjstvu, financijskih trauma, gubitaka ili nestabilnog okruženja. U tom smislu, financijska sebičnost često nije pitanje karaktera, već nerazriješenog straha.
Škrti i sebični ljudi i njihove šire društvene implikacije
Ako škrtost promatramo isključivo kao osobni nedostatak, propuštamo priliku za rješavanje uzroka. Shafir upozorava da sustavi koji stalno proizvode nesigurnost (nestabilni prihodi, dugovi, društveni pritisak)
kolektivno smanjuju empatiju i suradnju. Drugim riječima, problem nije samo u pojedincima, već u okolnostima
koje potiču mentalitet oskudice.
Financijska škrtost i sebičnost rijetko su jednostavne osobine ličnosti. U svjetlu istraživanja Eldara Shafira, one se češće mogu razumjeti kao psihološki odgovor na percipiranu ili stvarnu neimaštinu. Umjesto moralne osude, stručniji pristup uključuje: razumijevanje straha koji stoji iza ponašanja, jačanje osjećaja sigurnosti, smanjenje mentalnog opterećenja.
Tek tada se otvara prostor za velikodušnost – ne kao vrlinu nametnutu izvana, nego kao prirodnu posljedicu unutarnje sigurnosti.
Pripremio Toni Eterović, foto: Oficial
